revolt

6 Oktobra, 2020BiHKolumne

PIŠE: Almasa Bečić

Svi mi koji društvo posmatramo kao društvo jednakih šansi i mogućnosti, društvo čiji napredak se temelji na slobodnoj kritičkoj misli u interesu građanina, zaštićenog u prihvatljivoj životnoj, socio-ekonomskoj i kulturnoj sredini imali smo vjeru da je liberalna demokratija ideal ka kojem težimo.

Međutim, istraživanja koja je sproveo V-dem Institut nas opominju da ima i drugačijih mišljenja. Krize kroz koje prolaze države liberalne demokratije na čelo dovode moćne pojedince i grupe koje ugrožavaju principe liberalne demokratije i uvode principe izborne autokratije.

Da bismo bolje razumjeli domete istraživanja navedenog Instituta, potrebno je da znamo neke elemente i kriterije koji su bitni u rangiranju pojedinih država kao demokratija po principu izborne demokratičnosti.

Postoje 4 režima po varijetetu demokratije:

1. Liberalna demokratija (kojom su obuhvaćena i zaštićena ljudska prava, izborna sloboda, te nema pritiska na medije)
2. Izborna demokratija
3. Izborna autokratija
4. Zatvorena autokratija (u kojoj nema izbora i smatra se da ne treba da ih uopće bude)

Navedenim istraživanjem obuhvaćeno je 170 država među kojima se nalaze i zemlje našeg užeg i šireg regiona. Pa je tako Hrvatska kao izborna demokratija pozicionirana na najviše 55. mjesto s primijetnim porastom autokratije. Hrvatska je članica EU i izložena je kritikama institucija EU u svim oblastima u kojima nije primijetan napredak u odnosu na period prije ulaska u EU, prevashodno u oblasti pravosuđa, toksične polarizacije u društvu, te pada akademskih sloboda.

Najgore plasirana je Srbija na 139. mjestu što znači da postoji ozbiljna opasnost da iz izborne autokratije pređe u diktaturu. Tragično je i to da je Srbija 2009. godine po istim kriterijima bila svrstana kao liberalna demokratija skupa sa Mađarskom i Poljskom, s kojima je kao izborna autokratija, u zadnjih 10 godina nazadovala u smislu slobode i jednakosti.

Mađarska i Poljska su imale manji nazadak, jer su iz liberalne demokratije „zahvaljujući“ nazadovanju na polju ljudskih prava, slobode i jednakosti, prešle u izbornu demokratiju. Uz njih, u posljednjih 10 godina izraziti nazadak su ostvarili i Brazil i Indija.

Istraživanje V-dem Instituta vezano za Srbiju potvrđuje i ovogodišnji izvještaj Freedom House-a gdje je prvi put poslije 2003.godine izgubila status djelimično slobodnih konsolidovanih demokratija i prešla u hibridne režime. Ovaj status, kako se navodi u izvještaju, posljedica je zarobljavanja države sa zloupotrebom moći i autokratskom vladavinom jednog čovjeka od koga zavisi i kada će Srbija dobiti novu vladu.

BiH, Srbija i Crna Gora su po ovom istraživanju svrstane u izborne autokratije. Tipično za izborne autokratije je da se više vjeruje vlasti iako one ne funkcionišu po zvaničnom Ustavu, nego po svojim sopstvenim zakonima koje određuje autokrata, tj. zakoni nisu unaprijed poznati nego ih on nameće od slučaja do slučaja.

Izborni procesi se održavaju ne da bi se ostvario cilj Ustavnog karaktera, tj. da bi se pružila šansa za promjenu vlasti, da bi se opozicija shvatila ozbiljno, već da bi se odžala fikcija demokratskog legitimiteta i to više prema široj međunarodnoj zajednici nego prema sopstvenim građanima. Također, imaju za cilj poštovanje jednog prećutnog klijentelističkog ugovora između autokrate i onih koji ga biraju sa svim posljedicama koje iz toga proističu, te da zastraše opoziciju i pokažu koliko je vlast superiorna.

Naravno da takav nazadak Srbije negativno djeluje i na region kroz direktan uticaj na Bosnu i Hercegovinu preko Republike Srpske kao njenog entiteta prenoseći negativne trendove, metode i načine rada što je konkretno doprinijelo pozicioniranjem BiH na 83. mjesto. Osim negativnih elemenata navedenih za Srbiju, primijetne su i neke specifičnosti koje dodatno komplikuju moguće promjene institucionalnog jačanja kao preteče razvoju liberalne demokratije u BiH.

Prvenstveno se misli na neizgrađenost institucija bilo da se radi o zakonodavnim (parlamentima, skupštinama i domovima, vijećima kao političkim institucijama), izvršnim (inspekcijskim službama, poreskim institucijama, upravama za indirektno oporezivanje, graničnim službama itd…) koje su zloupotrijebile političke stranke preuzimajući njihovu ulogu klasičnom okupacijom i postavljanjem podobnih poslušnika umjesto sposobnih koji bi radili na jačanju institucija koje trenutno ne funkcionišu. Takav trend se prelio i na treći stub državnog sistema (sudski) koji po Ustavu mora biti nezavisan, što podrazumijeva vladavinu prava i pravnu zaštitu svih građana pred zakonom, donošenje i kontrolu sprovođenja donesenih zakona kroz njihovu legalnost i legitimnost, borbu protiv korupcije i bilo kakvih zloupotreba od strane nosioca vlasti (lidera političkih stranaka).

Ugrožavanjem navedenih institucija direktno se ugrožavaju građanske slobode i jednakosti.

Umjesto popravke takvog sistema, političke strukture su izvršile dodatni uticaj na sve institucije pravnog sistema: na sud, tužilaštvo i pravobranilaštvo, te samim tim amnestiralo aktere u vidu ostalih političkih stranaka od bilo kakve odgovornosti za gore navedene zloupotrebe.

Dodatan problem je nezainteresovanost i apatija građana koja se opravdava nemogućnošću dešavanja bilo kakve promjene. Takvu okolnost koriste vladajuće stranke kroz činjenicu da su one, kroz zloupotrebu državnih institucija, najveći poslodavac, što znači da imaju direktan uticaj na izborne rezultate kroz izravan pritisak na odabir političke opcije građana koje su zaposlili u iste.

Direktan uticaj vladajućih stranaka još više dolazi do izražaja putem medija koji su pod njihovom kontrolom, gdje se kroz debatne emisije glorifikuju rezultati vladajuće većine i kritikuju sporadični periodi u kojima je većinu predstavljala trenutna opozicija. Na taj način, kritizerstvom se sprječava svaka konstruktivna kritika po principu „napad je najbolja odbrana“. Slobodna građanska misao se koncentriše na medije koji nemaju veliku publiku, ali i na istraživačko novinarstvo. Dodatno se značaj tih medija minorizuje objavama na državnim i entitetskim medijima, te represivnim mjerama zloupotrijebljenih institucija, koje kroz sijanje straha pokušavaju eliminisati svaku kritičku misao.

Polazeći od gore navedenog, zemlje Zapadnog Balkana u koje spada i BiH moraju težiti izgradnji društva na principima liberalne demokratije, jer je Njemačka koja se nalazi na prvom mjestu ovog istraživanja primjer da se sve anomalije kao produkt bilo koje krize mogu otkloniti u interesu građana kroz institucije koje obezbjeđuju vladavinu sloboda i jednakosti.

Najbolji je to način da se očita lekcija onima koji poput Vladimira Putina, Viktora Orbana, Janeza Janše i ostalih njima sličnima tvrde da je uređenje zemalja na principu liberalne demokratije zastarjeli metod, jer u ovom momentu boljeg nema.

Pročitaj više...

18 Septembra, 2020BiHKolumne

PIŠE: Almasa Bečić

Bilo je to prije nove ere. Vrijeme u kojem se žena cijeni po što ranijoj udaji, a za posljedicu ima rađanje djece. Njeno je da bude brižna majka i supruga, brine o domaćinstvu, da svim srcem uživa u peglanju odjeće, kuhanju i heklanju, a sve to u tišini i ”udobnosti svog doma”. Najbitnije je da muž bude zadovoljan, a ostalo će samo doći.

Sve izvan pomenutih normativa podrazumijeva zanemarivanje porodice i dobija se etiketa ”razvratnice”.

A sada, dobrodošli u 2020.godinu. Više od dvije hiljade godina kasnije, na našim se prostorima nije puno toga promijenilo. Na sav glas govorimo da živimo u demokratskom društvu, da smo prevazišli patrijarhalne kodove, kad ono…

Da još uvijek živimo u okovima prošlosti i tradicionalnim običajima dokazano je jučer, 17.08.2020.godine. Banjalučke socijaldemokrate u nedostatku ljevičarskih ideja, obraćajući se glasačkom tijelu koje još nije otišlo iz ove države, postigoše upravo suprotno od namjeravanog izbacivši listu kandidata i kandidatkinja za Gradsko vijeće. Lavina komentara pokrenuta je nakon što su pored imena kandidatkinja, osim karijernih uspjeha prisutih i kod muških predstavnika ove stranke, dodali i da su majke (+broj djece). I tako praksa desnice postade i praksa ljevice.

Da se radi o nekorektnom činu, potvrdila je i Aleksandra Petrić, izvršna direktorica Fondacije Udružene žene Banjaluka, te istakla da je krajnje neprihvatljivo to što političke partije na taj način označavaju kandidatkinje na izbornim listama.

„Predstavljanje žena kroz navođenje broja djece koje imaju je odraz tradicionalnog i patrijarhalnog razumijevanja uloge žene u društvu i politici.“

Ista lista objavljena je na ”stubu srama” Helsinškog parlamenta građana Banja Luka iz kojeg ističu da „ovakvo predstavljanje kandidata i kandidatkinja još jednom pokazuje da u nešem društvu idalje postoje korijeniti stereotipi i predrasude o ženskim ulogama u društvu“.

Potom su se oglasili i predstavnici, ali ne i predstavnice pomenute stranke rekavši da su se kandidatkinje dobrovoljno izjasnile da to žele, te da su se oni „vodili logikom da majke rađaju djecu i da one imaju pravo da odluče o tome da li će to biti poznata ili nepoznata činjenica“, a da tu „nema nikakve diskriminacije ili omalovažavanja, već jednostavno poštovanje odluka i želja žena koje se nalaze na listi.“

Također su napomenuli sljedeće: „Stalno pričamo o ravnopravnosti žena u našem društvu, ovim smo htjeli da pokažemo da nije stanje više tako neravnopravno. Intencija i namjera je dobra. Ne vjerujemo da će bilo ko od muškaraca sa naše liste da se smatra ugroženim na taj način, čak smo ponosni na činjenicu da imamo veliki broj žena na listi, iznad zakonske obaveze“.

Dragi ljevičari, ne radi se to tako.

Intencija i namjera su jedno, a rezultat nešto sasvim drugo. Put do pakla popločan je dobrim namjerama. Odsustvo ideje partija na ovim prostorima, te stereotipan pristup glasačkom tijelu uglavnom vodi ka neprepoznatljivosti. Umjesto borbe za bolje plaće i uslove rada, bolje obrazovanje, bolje zdravstvo, bolji životni standard, naša ljevica se okreće pitanju uloge žene u porodici i njenom balansu između porodice i karijere. Potenciranje kandidatkinja koje su uspjele da pored karijere imaju i djecu istovremeno baca u sjenku druge kandidatkinje koje se time ne mogu pohvaliti. Stvaranje diskriminacije sigurno nije bio cilj onih koji se zaklinju socijaldemokratijom. Na ovakvu retoriku smo navikli od nacionalista i drugih stranaka gdje vjera i fundamentalizam igraju bitnu ulogu, ali ne i od društveno osviještenog dijela demokratskog građanstva.

Pročitaj više...

30 Augusta, 2020BiHKolumne

PIŠE: Almasa Bečić

Nadaleko čuvena po svojim prirodnim ljepotama i biološkoj raznolikosti, a tako malo cijenjena u svojoj utrobi, Bosna i Hercegovina ima tek 2,28 posto zaštićenih područja. Također, kao zemlja sa  262 rijeke zaslužila je epitet plavog srca Evrope.

Sve to zvuči bajno, ali…

Jedna od priča koje lede krv u žilama je i priča iz malog mjesta u srednjobosanskom kantonu.

Kruščica. Rijeka u istoimenom selu nadomak Viteza, itekako poznatom po svojim hrabrim ženama. Hrabre žene Kruščice. Žene koje su „branile pravo na život, pravo na vodu, svoje porodice i buduća pokoljenja koja će doći i živjeti tu“. Simbol građanske hrabrosti i neposlušnosti.

Žene su to koje su 500 dana i 500 noći branile rijeku Kruščicu ustrajno stojeći na mostu kako bi spriječile izgradnju minihidroelektrane. Naime, do sredine 2016.godine, rijeka Kruščica bila je zaštićeno područje, sve dok nije došlo do promjene prostornog plana. Iako je bila zaštićena još od vremena Austro-Ugarske, već tada prepoznata kao jedinstvena. Ali se eto nedavno sjetiše da je skrnave.

U tih 500 dana preživjele su sve neprijatnosti i bahatost onih koji bi trebali da služe građanima, pa čak da na njima silu pokazuju, ni manje ni više nego, specijalci. Pobogu, specijalci nasuprot golorukih žena. Sprovedoše tako hrabre žene tamo u neke policijske prostorije kao kriminalce ispitujući i ubjeđujući ih šta jeste, a šta nije za njihovo dobro.

Na pitanje policije da im se predstave, odgovarale bi: „Ja sam rijeka.“

Budući da su svoju aktivnost obavljale protivno nakaradno skrojenih propisa, dobile su prijave za učinjene prekršaje, a potom i završile na sudu.

Na pitanja suda su odgovarale ljubavlju i brigom, ne za sebe, već za rijeku. A kako bi i bilo drugačije po onoga ko kaže: „Ja sam rijeka.“

Zahvaljujući zakonima koji selektivno štite nečije pravo, a ne obezbjeđuju pravdu ovaj put nisu kažnjene, ali su platile, i još uvijek plaćaju visoku cijenu svoje ljubavi i brige u ime drugih govoreći punih usta: „vrijedilo je svakog trenutka“.

Kako moćno zvuče riječi Tahire Mike Tibolt, predsjednice lokalne zajednice Kruščica, samo jedne od mnogobrojnih hrabrih žena ovog malog mjesta: „Rijeka kad slobodno teče je izvor života, a rijeka zarobljena u cijevi je samo izvor zarade za šačicu bogataša ili pojedinaca“ i kako se one razlikuju od onoga na šta smo navikli.

Da njihova borba nije ostala nezapažena, svjedoči i performans koji su ove sedmice upriličili empatični i kreativni ljudi koji su sve vrijeme pratili borbu hrabrih žena za rijeku za koju ništa nisu žalile, a pomoć u borbi im pružaju i nevladine organizacije. Za Kruščicu. Kako su padali tabui o svemu i svačemu, tako su dušebrižnici žene pozivali na porodične, tradicionalne vrijednosti prosipajući k'o fol brigu za njihovu čast i obraz. Nisu hrabre žene imale nikakve maske na svojim licima vođene tuđim mislima tako da nisu mogle ni pasti. A gle čuda… pale su maske dušebrižnika, vječitih narodnih ideologa, boraca za državu i narod, prosperitet i budućnost sakriveni iza nakaradno donešenih zakonskih propisa i policijskih pendreka da kojim slučajem ne bi napravili grešku koja bi se očekivala uzimajući u obzir iz kakvog obrazovnog miljea dolaze. Gdje su oni koji se inače pojavljuju pred kamerama? Znaju oni da ne pripadaju ovom mjestu. Nema tu skršenih novaca poreznih obveznika na objekte ”u službi naroda”, a sve u svrhu lične promocije za naredne izbore. Razumijemo mi i njih. Ono kada te niko ne vidi četiri godine skrivenog u nekom budžaku, onda moraš izletjet’ s vremena na vrijeme da glasačima bar na takav način skreneš pažnju. Razumijemo, al’ što našim parama? Razumijemo, al’ dokle?

Za Mikom ne zaostaje još jedna žena, Maida Bilal, predsjednica Udruženja “Bistro”:

„Borba još uvijek traje, sudski procesi se odvijaju. Ovo je treća godišnjica kako su hrabre žene Kruščice stale i jasno rekle stop izgradnji mini hidroelektrane na rijeci. Pridružili su nam se i muškarci. Lokalni učitelj je preko Facebooka obavještavao javnost šta se dešavalo i kanilo napraviti na ovoj rijeci. Ljudi su se spontano okupljali, pripremljena je peticija i tako je počelo.

Mi mještani Kruščice želimo ostati živjeti ovdje. Snimci onoga što se dešavalo 24.9. obišli su svijet. Svojim tijelima smo zaštitili Kruščicu, privedeni smo u PS Vitez i kada su nas pitali gdje ćemo poslije kada nas puste, rekli smo da nećemo kući da idemo čuvati rijeku. Kada su na policajci pitali za ime i prezime mještani su govorili ‘Ja sam rijeka’. U svom tom periodu 22 žene i jedan muškarac završili su na sudu. Sud je donio presudu i žene i taj muškarac su oslobođeni krivnje. Od tada do danas nismo dobili niti izvinjenje niti bilo kakav vid poštivanja ili obraćanja od nadležnih na svim nivoima.“

Pridružili su im se i članovi Udruženja građana Neretvica “Pusti me da tečem” iz Konjica koji su prepješačili 150 kilometara sa rozim karanfilima u rukama.

„Danas je časno biti na ovom mjestu, ne bih ovo mjetso danas dao ni za jedno mjesto u Evropi, toliko sam ponosan. Mi ćemo ovaj most proglasiti mostom hrabrih žena Kruščice. Nikad ove žene neće doživjeti torturu i ova će rijeka ponosno i časno teći“, izjavio je Sead Haković iz UG Neretvica “Pusti me da tečem”.

Zajedno su, bacanjem rozih karanfila koji simboliziraju vječnu majčinsku ljubav u Kruščicu, hrabre žene i prisutni jasno pokazali i ljubav i počast prirodi koja je, a što drugo, do majka.

Još jedno priznanje za njihovu hrabrost i istrajnost je i nagrada „EuroNatur“, koju dodjeljuje evropski fond za prirodnu baštinu. Također, danas pored rijeke, ponosno stoji tabla na kojoj piše – Most hrabrih žena Kruščice.

Tu njihova borba nije stala. Sada su pokrenuli građansku inicijativu za zaštitu Kruščice kojom od Vijeća i nadležnih traže da u prostornom planu općine Vitez budu brisane mini hidroelektrane s rijeke Kruščice, bez obzira što ih policijska uprava Vitez još uvijek tereti za blokadu regionalnih puteva. Za sudske troškove platili su više od pet hiljada konvertibilnih maraka, ali su se idalje spremne nastaviti borbu i ustrajati u njoj, te kažu da dok je predmet na sudu, vjeruju u pravnu državu i pozitivan rezultat. „Pravna bitka još uvijek traje. Teška je, iscrpljujuća, posebno za ljude koji imaju srce i žele nešto da postignu a procedure su takve da to traje“, naveo je njihov advokat, Bruno Božić.

Apsurdno je da naše hrabre žene Kruščice još uvijek nose vodu u kanisterima pitajući se – dokle će je biti?

„Nama obećavaju 50 godina da će nam dati vodu za piće ali nikad se to nije desilo. 30 posto Kruščice je dobilo vodu, ali znate kako – nemaju ni pritisak dovoljan da im radi mašina za veš“, rekla je Tahira Tibolt.

„Pozivamo sve građane Viteza da nam i dalje budu podrška i potpišu tu inicijativu. Mi ovu vodu ne pijemo, piju je u Zenici i Vitezu, ali naše je da je branimo. Mi vodu jedni od drugih donosimo – oni čiji su izvori presušili donose od onih čiji još uvijek nisu“ poručile su hrabre žene Kruščice.

Paralelno sa lokalnom inicijativom, hrabre žene Kruščice su svojim radom doprinijele podnošenju i usvajanju inicijative sličnih udruženja za donošenje deklaracije o zabrani dodjele koncesija za izgradnju MHE na rijekama u Federaciji BiH.

„Nadamo se da će naša vlast vidjeti probleme koji se dešavaju na našim rijekama i da će usvojti tu deklaraciju imajući na umu ljude koji žive tu“, kazale su poručivši kako „ne mogu davati naša prirodna bogatstva bez saglasnosti stanovnika koji žive tu“.

Nama ostalima preostaje da svako iz svog domena i mogućnosti pomogne ovim hrabrim ženama i svim budućim borcima za opšte dobro sviju nas. Do pobjede!

Pročitaj više...

23 Augusta, 2020BiHKolumne

PIŠE: Almasa Bečić

Građanska hrabrost, Sloboda, Dostojanstvo i Odgovornost su alati za izgradnju modernog civilnog demokratskog društva. U kakvom su danas stanju ne treba trošiti riječi i analitički bi bilo vrlo teško procijeniti čije je stanje jadnije. Pošto smo iz jednog totalitarnog društva izašli, bilo je sasvim za očekivati da su nam dostojanstvo, hrabrost i sloboda na niskom nivou zbog same tranzicije u demokratsko društvo, no to ne bi smjelo biti u slučaju odgovornosti. Vrlo je neodgovorno formalno mijenjati jednu vrstu totalitarnog društva drugom gdje se promjena samo ogleda u izmjeni oblika vlasništva materijalnih dobara. Upravo u nedostatku te odgovornosti, nedostatku građanske hrabrosti i ljudskog dostojanstva na djelu, kao i lične odgovornosti za odsustvo promjena, leži ključ neizgrađenosti civilnog demokratskog društva na Balkanu, pa i u Bosni i Hercegovini. Da bi odgovornost dobila svoje mjesto u uređenju civilnog demokratskog društva, prije svega je potrebno kritičko razmišljanje zasnovano na etičkim vrijednostima kroz građansku hrabrost.

U svijetu ludila, iskrivljenih vrijednosti, marketinških zabluda o realnom životu, nemogućnosti praćenja stalnih promjena, možda nekad izgubimo korak. Razlog se, vjerovatno, nalazi u nepoznavanju ključnih odrednica iz oblasti građanskih prava. Dodatni razlog zasigurno je i taj da nas u školama konstantno izbjegavaju uključivati u proces aktivnog dijaloga, o prednostima i manama različitog građanskog odabira i ustroja, prije svega institucija, ali i države u cjelini, u kojoj svi aktivno participiraju na poboljšanju, a ne samo na nijemom posmatraju i klimanju glavama.

Odmah nam se otvara pitanje: a gdje je naše mjesto? Da li mi idemo na istok u kolektivizam ili u autoritarni režim (mi ih imamo čak tri) ili idemo prema Zapadu prema demokratskom sistemu sa svim njegovim prednostima i manama? Najgori izbor je da budemo nešto između, što će nas snaći ukoliko se svi aktivno ne uključimo u kreiranje modernog civilnog demokratskog društva.

Osnovna poluga je obrazovanje. Ukoliko mladi ne znaju kako prepoznati bolju opciju tražeći konkretnu argumentaciju za pojedinačan izbor, dopustit’ će da se njima manipulira, jer će im prepredeno biti ponuđen poželjan izbor. Zaslijepljeni ponuđenim odgovorom kao najprihvatljivijim, linijom manjeg otpora, neće biti spremni da preuzmu odgovornost i učine makar i najmanju promjenu. Uvidjevši i sami da ih sistem ne uključuje kao partnere, svoju hrabrost pokazuju virtuelno, preko tastature. Pošto kroz sistem nisu edukovani u kritičkom pristupu svim pitanjima značajnim za građansko društvo, prinuđeni su da praznine u svom obrazovanju popunjavaju samostalno izabranim rješenjima koja se nude putem interneta. Pitanje da li su napravili pravi odabir, rješavaju na način da se sakriju iza lažnih profila koji obezbjeđuju sigurno utočište gdje bez ikakve odgovornosti i kompetentnosti nude ”velika rješenja” za probleme na koje niko prije njih nije adekvatno odgovorio. Konformizam i odsustvo odgovornosti za javno izgovorenu riječ iza takvih profila, često se i otme kontroli, pa završi salvom nepristojnih i vulgarnih uvreda koje često odišu elementarnom nepismenošću i vulgarnošću.

Za razliku od takvih, građanski hrabar je onaj koji ne pristaje da bude predmetom manipulacije. Nije dovoljno biti stanovnik jedne države i smatrati se građaninom, već s tom ”titulom” imati određena prava i obaveze. Toga bi i vlasti trebale biti svjesne kreirajući potrebu o proaktivnom učešću o učenju istih na pravi način time osiguravajući pozitivne promjene. Ali, ovako ”naučeni” nisu podobni za upravljanje. Jer, lakše je upravljati stanovnicima, nego građanima o čemu je govorio i Le Bon, socijalni psiholog: „U gomilama se nagomilava ograničenost, a ne duh“. Zato je iznimno teško upravljati gomilama neosviještenih, no grupom onih koji makar donekle imaju drugačije stavove. U gomili, građanska hrabrost jenjava, jer je bitnije pokazati odanost ispred hrabrosti, čega smo svakodnevno svjedoci.

Hegel ističe da ako nešto postoji, to nije dovoljno ukoliko ono ne postoji „u obliku koji odgovara pravilima uma“, te da je bitno zagovarati novi društveni plan koji je „u opreci sa datim poretkom“. Albert Einstein traži od građana da oslonac tog dostojanstva potraže u vlastitoj savjesti: „ne činite nikad ništa što se protivi vašoj savjesti, pa čak ako to od vas i država traži“. Šta mi čekamo?

Šta je u toj situaciji sa umom koji pokreće kritički nemir, prepoznaje probleme kao vlastite neprestano razmišljajući o pritisku na one koji imaju autoritet da vladaju pravedno i pravično? Umjesto da iskoristimo svoj um prilikom iščitavanja bilo kakvih informacija koje se pred nas stavljaju, mi postajemo samo upijači istih bez da ih podvrgavamo ikakvim normativnim mjerilima.

Prvi korak ka demokratizaciji društva je građanska hrabrost. Čak štaviše, ona je njen imperativ. Ona podrazumijeva da osoba kritički promišlja, razmišlja o rješenjima i konačno, djeluje. Hrabrost ne daje moć, ali daje dignitet da se odlučno stane i kaže NE svemu što argumentovano nije dokazivo.

U nedostatku građanske hrabrosti, pojedinac gubi društvenu bitku i odriče se svog prirodnog prava na korekciju potencijalno pogrešnih odluka prije njihovog donošenja. Na taj način, štedi vrijeme potrebno za ispravljanje pogrešno donešenih odluka i produžava vrijeme djelovanja na ispravan način donosenih odluka.

Jedna od glavnih karakteristika vlasti u prošlosti, ali i sada jeste da moralno diskreditira neistomišljenike koji zbog toga bivaju kažnjeni na razne načine. Ukoliko bi se pojedinac suprotstavio, njegova pobuna bi se gledala kao gest građanskog neposluha gdje pokazuje odsustvo lojalnosti i zahvalnosti, te napad na pojedince na vlasti.

O posljedicama nedostatka građanske hrabrosti na prostoru bivše Jugoslavije imamo priliku saznati iz intervjua Svetlane Brzoz, aktivistkinje i osnivačice organizacije za promociju građanske hrabrosti “Gariwo” za Deutsche Welle. Broz ističe da građanska hrabrost podrazumijeva „volju i praktičnu vještinu neposlušnosti, otpora, suprotstavljanja i nenasilne borbe protiv zloupotrebe moći bilo koje javne ustanove, privatne komapnije ili pojedinca koji namjerno zanemaruju svoju dužnost ili nezakonito koriste prednost svojih političkih, ekonomskih ili socijalnih moći kršeći ljudska prava – bilo u građanskom ili političkom životu, medijima, biznisu ili u akademskoj, religijskoj ili porodičnoj sferi“.

Iako svakodnevno trubimo o tome kako smo nezadovoljni stanjem u politici, školstvu, zdravstvu, nema puno svijetlih primjera kako smo ustali i izborili se za svoja prava. Uglavnom se borba zasniva na deskripciji promašaja ”nekih drugih” ne nudeći pritome eventualna rješenja. Mladi umjesto učešća u rješavanju problema odlaze u svijet u potrazi za uređenim društvima koja su rješenja već pronašla, a to se manifestira boljim životom, manjim stresom i prostim učešćem u izvršavanju naloženih zadataka.

Ali, ostaje upitno i to koliko je bolje i zarad čega.

„Mladi iz regije zapadnog Balkana zaista najčešće biraju ono što misle da je lakše, a to je otići iz svoje društveno neuređene, primitivne i u korupciju i kriminal potonule zemlje u neku visoko razvijenu zemlju čija pravila i zakone moraju poštovati, a jedino što treba je naći sebi posao, ma koliko to teško bilo. Rijetko se pitaju kako su te zemlje došle do tako visokog društvenog standarda, i kako bi oni mogli pomoći svom društvu da se izdigne iz kala u kojem se svi kolektivno valjaju. Vrlo su rijetki mladi ljudi na našim prostorima koji imaju svijest o svojoj odgovornosti u društvu, a malo je onih koji znaju što znači biti građanin. Generalno, vrlo je rijetka građanska odgovornost pa samim tim i građanska hrabrost na našim prostorima, iako je tu najpotrebnija.“ – dodaje Broz.

Pristanemo li na odustajanje od borbe protiv anomalija u društvu, uskočit’ ćemo u lagodnost konformističkog pristajanja na iste. Tada nećemo imati druge nego odustati od sudjelovanja u prostoru za promjene – trenutak u kojem ćemo se predati u ruke drugima umjesto da se služimo vlastitim razumom koji bi, barem teoretski, trebao uvijek da nas pokreće. Trenutak u kojem odustajemo i prihvatamo sve ono zbog čega smo se borili.

Jesmo li spremni sami sebi to priznati?

Pročitaj više...

13 Augusta, 2020BiHKolumne

PIŠE: Almasa Bečić

Jučer smo obilježili Međunaroni dan mladih. Navršena je tačno 21 godina otkad je Generalna skupština Ujedinjenih nacija donijela rezoluciju o proglašenju 12.augusta kao Međunaronog dana mladih.

Posebno na taj dan, nastoji se podići svijest o stalnim pitanjima s kojima se susreću mladi širom svijeta – onim obrazovnim, socio-ekonomskim, kulturnim, ali i svim ostalim. U skladu s tim, brojna udruženja mladih, te nevladine organizacije kroz razne aktivnosti slave ovaj dan, a sve u svrhu promocije rada, znanja i vještina mladih i stavljanja fokusa na mlade ljude.

Ovogodišnja tema bila je „Angažiranje mladih za globalno djelovanje“ kojom su se željeli istaknuti načini na koje angažman mladih kako na lokalnom, tako i na državnom i globalnom nivou obogaćuje nacionalne i multilateralne institucije i procese, kao i da se izvuku poruke o tome kako se zastupljenost mladih i njihov angažman u formalnoj instituciji može značajno poboljšati.

Nažalost, kao i u mnogo drugih stvari, mi smo na repu aktuelnih pitanja. Mladi ljudi u našoj državi nisu riješili osnovne pretpostavke za svoj angažman naivno čekajući da to neko u njihovo ime učini. Takav stav doveo je do potpunog isključenja mladih ljudi kao pokretača pozitivnih promjena u budućnosti zbog odsustva proaktivnog uključivanja u rušenju barijera koje su prepreka njihovoj kreativnosti, entuzijazmu, energiji, a nalaze se na svakom koraku.

Potpuno odsustvo institucija koje bi svakodnevno morale da rješavaju probleme svih građana, pa i probleme mladih dovelo nas je u ovakvo stanje. Umjesto da se institucije jačaju u smislu što kvalitetnije kadrovske i tehničke osposobljenosti da bi mogle odgovoriti trenutku, iste samo formalno egzistiraju popunjene partijskim poslušnicima. Na taj način, institucije gube funkcionalni smisao i postaju samo forma bez suštine. Ne možemo pobjeći od utiska da su one predstava ostatku civiliziranog svijeta, a ne prva adresa za rješavanje problema građana, pa i mladih.

Kao posljedica urušavanja institucija, njihovu ulogu „preuzimaju“ političke stranke koje institucije koriste za smještanje podobnih zaslužnika koji glumački igraju ulogu kamenih spavača i za svaki problem imaju isti odgovor „drugi su krivi, a ne mi“. Glavno oružje koje koriste je nepotizam kao način formalnog „iskazivanja“ brige za državu i građane praveći mrežu za bilo kakve promjene koje će ugroziti njihove lične interese. Sposobni, kreativni, ambiciozni, odgovorni mladi ljudi protiv ove mreže nemaju šansu, te istu traže u državama koje su davno razvile institucije u funkcionalnom i formalnom, a ne samo formalnom smislu.

S vremena na vrijeme, a pogotovo ovim ili sličnim prigodama, čelnici tih istih institucija umjesto preuzimanja odgovornosti za vlastiti nerad izražavaju zabrinutost za položaj građana i mladih posipajući se pepelom razbijenih snova, očekivanja i nadanja mladih ljudi ove države.

Kako drugačije shvatiti stav Ministarstva civilnih poslova BiH povodom ovog dana kada kažu:

 “Svjesni činjenice da će posljedice prouzročene pandemijom COVID-19 ostaviti traga na budućnost mladih, Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine koristi priliku da, na današnji dan, kada proslavljamo još jedan Međunarodni dan mladih, pozove sve nivoe vlasti u Bosni i Hercegovini i mlade da zajednički uložimo dodatni napor da Bosnu i Hercegovinu učinimo zemljom u kojoj će mladi ljudi ostajati, živjeti i raditi, razvijati se i napredovati i participirati u donošenju odluka i tako izbjeći njihov odlazak iz domovine, navode iz Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine.”

Kako onda da se mladi ljudi koji nisu riješili svoja osnovna pitanja uključe u moderni pristup aktuelnim pitanjima kako to sugeriše UN svojim obraćanjem:

“Omogućavanje uključivanja mladih u formalne političke mehanizme povećava pravičnost političkih procesa smanjenjem demokratskog deficita, doprinosi boljim i održivijim politikama, a ima i simboličku važnost koja može dodatno pridonijeti vraćanju povjerenja u javne institucije, naročito među mladima. Pored toga, velika većina izazova s ​​kojima se čovječanstvo trenutno suočava, poput epidemije COVID-19 i klimatskih promjena, zahtijeva usklađeno globalno djelovanje i značajno angažiranje i sudjelovanje mladih kako bi se efikasno riješilo”.

Svoje razočarenje, mladi liječe odlaskom koji je postao trend marketinški podržan objavama bogatih država o njihovoj potrebi za baš takvom populacijom, besplatno školovanom, razočaranom svojom budućnošću na ovim prostorima.

Nažalost, ta budućnost nije svijetla, jer njihovim odlaskom sve manje je nade u mogućnost promjene ovakvog stanja, zahvaljujući činjenici da su upravo mladi ljudi trebali biti nosioci promjena, a ne samo nijemi posmatrači.

Od onih koji su ostali najmanje šta se očekuje je da traže odgovornost za nečinjenje onih koji su plaćeni da rješavaju probleme, a ne da ih prezentiraju. Probleme mladih mogu riješiti samo mladi ljudi udruženi sa zajedničkim ciljem.

Pročitaj više...