PIŠE: Almasa Bečić
Nadaleko čuvena po svojim prirodnim ljepotama i biološkoj raznolikosti, a tako malo cijenjena u svojoj utrobi, Bosna i Hercegovina ima tek 2,28 posto zaštićenih područja. Također, kao zemlja sa 262 rijeke zaslužila je epitet plavog srca Evrope.
Sve to zvuči bajno, ali…
Jedna od priča koje lede krv u žilama je i priča iz malog mjesta u srednjobosanskom kantonu.
Kruščica. Rijeka u istoimenom selu nadomak Viteza, itekako poznatom po svojim hrabrim ženama. Hrabre žene Kruščice. Žene koje su „branile pravo na život, pravo na vodu, svoje porodice i buduća pokoljenja koja će doći i živjeti tu“. Simbol građanske hrabrosti i neposlušnosti.
Žene su to koje su 500 dana i 500 noći branile rijeku Kruščicu ustrajno stojeći na mostu kako bi spriječile izgradnju minihidroelektrane. Naime, do sredine 2016.godine, rijeka Kruščica bila je zaštićeno područje, sve dok nije došlo do promjene prostornog plana. Iako je bila zaštićena još od vremena Austro-Ugarske, već tada prepoznata kao jedinstvena. Ali se eto nedavno sjetiše da je skrnave.
U tih 500 dana preživjele su sve neprijatnosti i bahatost onih koji bi trebali da služe građanima, pa čak da na njima silu pokazuju, ni manje ni više nego, specijalci. Pobogu, specijalci nasuprot golorukih žena. Sprovedoše tako hrabre žene tamo u neke policijske prostorije kao kriminalce ispitujući i ubjeđujući ih šta jeste, a šta nije za njihovo dobro.
Na pitanje policije da im se predstave, odgovarale bi: „Ja sam rijeka.“
Budući da su svoju aktivnost obavljale protivno nakaradno skrojenih propisa, dobile su prijave za učinjene prekršaje, a potom i završile na sudu.
Na pitanja suda su odgovarale ljubavlju i brigom, ne za sebe, već za rijeku. A kako bi i bilo drugačije po onoga ko kaže: „Ja sam rijeka.“
Zahvaljujući zakonima koji selektivno štite nečije pravo, a ne obezbjeđuju pravdu ovaj put nisu kažnjene, ali su platile, i još uvijek plaćaju visoku cijenu svoje ljubavi i brige u ime drugih govoreći punih usta: „vrijedilo je svakog trenutka“.
Kako moćno zvuče riječi Tahire Mike Tibolt, predsjednice lokalne zajednice Kruščica, samo jedne od mnogobrojnih hrabrih žena ovog malog mjesta: „Rijeka kad slobodno teče je izvor života, a rijeka zarobljena u cijevi je samo izvor zarade za šačicu bogataša ili pojedinaca“ i kako se one razlikuju od onoga na šta smo navikli.
Da njihova borba nije ostala nezapažena, svjedoči i performans koji su ove sedmice upriličili empatični i kreativni ljudi koji su sve vrijeme pratili borbu hrabrih žena za rijeku za koju ništa nisu žalile, a pomoć u borbi im pružaju i nevladine organizacije. Za Kruščicu. Kako su padali tabui o svemu i svačemu, tako su dušebrižnici žene pozivali na porodične, tradicionalne vrijednosti prosipajući k'o fol brigu za njihovu čast i obraz. Nisu hrabre žene imale nikakve maske na svojim licima vođene tuđim mislima tako da nisu mogle ni pasti. A gle čuda… pale su maske dušebrižnika, vječitih narodnih ideologa, boraca za državu i narod, prosperitet i budućnost sakriveni iza nakaradno donešenih zakonskih propisa i policijskih pendreka da kojim slučajem ne bi napravili grešku koja bi se očekivala uzimajući u obzir iz kakvog obrazovnog miljea dolaze. Gdje su oni koji se inače pojavljuju pred kamerama? Znaju oni da ne pripadaju ovom mjestu. Nema tu skršenih novaca poreznih obveznika na objekte ”u službi naroda”, a sve u svrhu lične promocije za naredne izbore. Razumijemo mi i njih. Ono kada te niko ne vidi četiri godine skrivenog u nekom budžaku, onda moraš izletjet’ s vremena na vrijeme da glasačima bar na takav način skreneš pažnju. Razumijemo, al’ što našim parama? Razumijemo, al’ dokle?
Za Mikom ne zaostaje još jedna žena, Maida Bilal, predsjednica Udruženja “Bistro”:
„Borba još uvijek traje, sudski procesi se odvijaju. Ovo je treća godišnjica kako su hrabre žene Kruščice stale i jasno rekle stop izgradnji mini hidroelektrane na rijeci. Pridružili su nam se i muškarci. Lokalni učitelj je preko Facebooka obavještavao javnost šta se dešavalo i kanilo napraviti na ovoj rijeci. Ljudi su se spontano okupljali, pripremljena je peticija i tako je počelo.
Mi mještani Kruščice želimo ostati živjeti ovdje. Snimci onoga što se dešavalo 24.9. obišli su svijet. Svojim tijelima smo zaštitili Kruščicu, privedeni smo u PS Vitez i kada su nas pitali gdje ćemo poslije kada nas puste, rekli smo da nećemo kući da idemo čuvati rijeku. Kada su na policajci pitali za ime i prezime mještani su govorili ‘Ja sam rijeka’. U svom tom periodu 22 žene i jedan muškarac završili su na sudu. Sud je donio presudu i žene i taj muškarac su oslobođeni krivnje. Od tada do danas nismo dobili niti izvinjenje niti bilo kakav vid poštivanja ili obraćanja od nadležnih na svim nivoima.“
Pridružili su im se i članovi Udruženja građana Neretvica “Pusti me da tečem” iz Konjica koji su prepješačili 150 kilometara sa rozim karanfilima u rukama.
„Danas je časno biti na ovom mjestu, ne bih ovo mjetso danas dao ni za jedno mjesto u Evropi, toliko sam ponosan. Mi ćemo ovaj most proglasiti mostom hrabrih žena Kruščice. Nikad ove žene neće doživjeti torturu i ova će rijeka ponosno i časno teći“, izjavio je Sead Haković iz UG Neretvica “Pusti me da tečem”.
Zajedno su, bacanjem rozih karanfila koji simboliziraju vječnu majčinsku ljubav u Kruščicu, hrabre žene i prisutni jasno pokazali i ljubav i počast prirodi koja je, a što drugo, do majka.
Još jedno priznanje za njihovu hrabrost i istrajnost je i nagrada „EuroNatur“, koju dodjeljuje evropski fond za prirodnu baštinu. Također, danas pored rijeke, ponosno stoji tabla na kojoj piše – Most hrabrih žena Kruščice.
Tu njihova borba nije stala. Sada su pokrenuli građansku inicijativu za zaštitu Kruščice kojom od Vijeća i nadležnih traže da u prostornom planu općine Vitez budu brisane mini hidroelektrane s rijeke Kruščice, bez obzira što ih policijska uprava Vitez još uvijek tereti za blokadu regionalnih puteva. Za sudske troškove platili su više od pet hiljada konvertibilnih maraka, ali su se idalje spremne nastaviti borbu i ustrajati u njoj, te kažu da dok je predmet na sudu, vjeruju u pravnu državu i pozitivan rezultat. „Pravna bitka još uvijek traje. Teška je, iscrpljujuća, posebno za ljude koji imaju srce i žele nešto da postignu a procedure su takve da to traje“, naveo je njihov advokat, Bruno Božić.
Apsurdno je da naše hrabre žene Kruščice još uvijek nose vodu u kanisterima pitajući se – dokle će je biti?
„Nama obećavaju 50 godina da će nam dati vodu za piće ali nikad se to nije desilo. 30 posto Kruščice je dobilo vodu, ali znate kako – nemaju ni pritisak dovoljan da im radi mašina za veš“, rekla je Tahira Tibolt.
„Pozivamo sve građane Viteza da nam i dalje budu podrška i potpišu tu inicijativu. Mi ovu vodu ne pijemo, piju je u Zenici i Vitezu, ali naše je da je branimo. Mi vodu jedni od drugih donosimo – oni čiji su izvori presušili donose od onih čiji još uvijek nisu“ poručile su hrabre žene Kruščice.
Paralelno sa lokalnom inicijativom, hrabre žene Kruščice su svojim radom doprinijele podnošenju i usvajanju inicijative sličnih udruženja za donošenje deklaracije o zabrani dodjele koncesija za izgradnju MHE na rijekama u Federaciji BiH.
„Nadamo se da će naša vlast vidjeti probleme koji se dešavaju na našim rijekama i da će usvojti tu deklaraciju imajući na umu ljude koji žive tu“, kazale su poručivši kako „ne mogu davati naša prirodna bogatstva bez saglasnosti stanovnika koji žive tu“.
Nama ostalima preostaje da svako iz svog domena i mogućnosti pomogne ovim hrabrim ženama i svim budućim borcima za opšte dobro sviju nas. Do pobjede!
