U sklopu kampanje #16danaaktivizma smo, saradnji sa Vive Zene, u ponedjeljak, 6. decembra, u Tuzlanci organizovali ulični kviz. Kroz kviz, svi koji su sudjelovali mogli su naučiti ponešto o problematici rodno zasnovanog nasilja, nasilja nad ženama i kampanji 16 dana aktivizma.
PIŠE: Almasa Bečić
Da su nam standardi daleko od zemalja članica EU odavno već znamo. Pitanja unutrašnje trgovine, javne nabavke, politika konkurentnosti, okoliša, sigurnost hrane i zaštite potrošača, temeljnih ljudska prava, ona su koja nas svakodnevno more. I dok Evropa svoje uspjehe mjeri izgrađenim kilometrima autoputeva, standardom građana, brojem otvorenih radnih mjesta, efikasnošću zdravstvenog sistema, presudama za korupciju, u Bosni i Hercegovini vlast postavlja svoje standarde i sama je sebi mjerilo. A odgovornost? Ona se prebacuje s jednog nivoa na drugi, s ministarstva na ministarstvo, s uprave na upravu. I tako u nedogled.
Iako pandemija još uvijek traje, četvrti val je u punom jeku, bitno je vratiti pozornost na obaveze čije je izvršenje trebalo biti i prije njenog početka. A i vrijeme godišnjih odmora bliži se svome kraju, pa bi se, shodno tome, svi trebali posvetiti poslovima od kojih i zavisi naša egzistencija. U isto vrijeme, studenti se vraćaju ispitnim rokovima koji su zadnja slamka spasa za prelazak na naredne godine studija. A šta za to vrijeme rade vječiti studenti na najvišim funkcijama? Oni sa kupljenim diplomama? Da li će i šta uraditi konkretno možemo pretpostaviti. Bilo kako bilo, nije na odmet prisjetiti se tema koje još uvijek nisu, ali bi trebale biti od primarnog značaja za našu zemlju i njene građane i građanke. Jedna od takvih obaveza je i članstvo Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji.
„Bit’ će do godine“
Godinama unazad samo usputno pominjemo značaj člastva iako ne dolazimo do konkretnih rješenja bez da ista primjenjujemo. Zašto je to tako i koji je ključ rješenja pokušat’ ćemo prikazati kroz seriju tekstova posvećenoj baš euroatlantskom putu Bosne i Hercegovine, te pokušati odgovoriti na pitanja: Koliko smo bili posvećeni radu na ispunjavanju uslova koji su nam prezentirani na pladnju? Koliko smo imali volje i elana raditi na razvoju osnovnih pitanja demokratije, vladavine prava, ali i reforme javne uprave? Šta smo trebali uraditi? Šta smo zaista uradili? I, gdje smo sada?
Idemo se prvo malo podsjetiti značajnih datuma i (ne)ispunjenih obaveza.
Naime, još polovinom juna 2008. godine, Bosna i Hercegovina je sa Evropskom unijom potpisala sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je stupio na snagu sedam godina kasnije. Zatim je Bosna i Hercegovina, kao posljednja zemlja Zapadnog Balkana, s izuzetkom Kosova, 15.02.2016. predala zahtjev za članstvo u EU. Šta se desilo tri godine kasnije, tačnije 29.05.2019. godine, kada je Evropska komisija usvojila Mišljenje o zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropskoj uniji? Tom prilikom, u skladu sa Solunskom deklaracijom iz 2003. godine, 28 država članica EU u potpunosti i čvrsto je podržalo evropsku perspektivu BiH. Razlog tako spore reakcije EU leži u, čemu drugom, no sporosti naše vlasti da odgovori na pitanja iz upitnika koji su tek sastavni dio procedure.
Upravo gore pomenuto Mišljenje je od ključne važnosti u odnosima EU i BiH, te svojevrsna potvrda da je EU predana da pruži smjernice i podršku zemlji u provođenju neophodnih reformi na našem putu ka evropskim integracijama. Unutar Mišljenja identificirano je 14 ključnih prioriteta, odnosno četiri područja i to: Demokratija i funkcioniranje institucija, Vladavina prava, Ljudska prava i Reforma javne uprave. Sve njih BiH treba ispuniti kako bi tek dobila priliku za daljnje pregovore, a na osnovu kojih bi Vijeće EU pregovaralo o daljim koracima.
Za to vrijeme, na prste jedne ruke se može izbrojati koliko uslova smo ispunili. Tri. I to djelimično. Da nama zaista treba neko ko će nas pogurati dokazuje i činjenica da je jedan od ciljeva, konkretno: održavanje izbora u Mostaru, ispunjen samo zahvaljujući pritisku zvaničnika EU skupa s ambasadorima zemalja članica. Pritiskom na lidere dvaju najuticajnijih partija trenutno, SDA i HDZ, nakon 12 godina održani su izbori u Mostaru. Nažalost, porazno je što i nakon toliko godina imamo nepromijenjenu političku klimu u Mostaru. Ali, upravo to je dokaz da je nacionalizam zavladao svakom porom ovoga društva. Drugi ispunjeni cilj podrazumijeva ukidanje odredbe Ustava RS o postojanju smrtne kazne. I posljednji, onaj djelomični, jeste ***
Bitno je pomenuti i to da se nakon isteka tzv. Reformske agende 2015.-2018., koja regulira funkcioniranje Parlamentarnog odbora za stabilizaciju i pridruživanje i nacionalni program za usvajanje acquisa (tj. zakonodavstva EU-a), od vlada na svim nivoima vlasti zahtijevalo da dogovore i provedu novi set socijalno-ekonomskih reformi. Međutim, vlasti Bosne i Hercegovine ni taj (obavezni) korak nisu ispunile. Ono što također nije u skladu sa EU standardima je i činjenica da Konkurencijsko vijeće i Vijeće za državnu pomoć BiH funkcionira po etničkom principu gdje najmanje jedan predstavnik svakog naroda treba podržati odluku. Vodi nas to i do zaključka da, ukoliko bi Bosna i Hercegovina kojim slučajem i bila primljena u EU bez da provede potrebne reforme, mogla negativno uticati na procese donošenja odluka koji zahtijevaju jednoglasno odlučivanje među državama članicama.
Ono što bez ikakve dileme odmah možemo odmah konstatovati jeste da naš put spasa i napretka leži u političkom kriteriju stabilnosti institucija te njihove funkcionalnosti, čime se ujedno jamče demokratija i vladavina prava, a sve kako bi uskladili svoj ustavni okvir s europskim standardima i preuzeli obveze koje traži EU. Bosna i Hercegovina će, kada se na to konačno odluči, morati temeljito poboljšati svoj zakonodavni i institucijski okvir kako bi ostvarila niz precizno određenih prioriteta u ostalim područjima.
PIŠE: Almasa Bečić
Nakon 12 godina, Valentin Inzko napušta funkciju šefa OHR-a, a na scenu stupa novi visoki predstavnik u BiH. Ovoga puta Nijemac, Bavarac. Christian Schmidt. Političar iz zemlje naših snova.
Očekivanja od novog šefa OHR-a poprilično su velika. Pripisujemo li to njegovom dugogodišnjem iskustvu političara ili smo se samo zasitili dvanaestogodišnje zabrinutosti, predstoji da se vidi. Da se radi o iskusnom političaru govori njegova biografija. A da li će nam političar iz zemlje naših snova osigurati bolju budućnost, ispunjenje uslova i ciljeva iz programa 5+2, doprinijeti stabilnosti BiH osiguranjem dosljedne provedbe civilnih aspekata Općeg okvirnog sporazuma za mir, ne zavisi samo od Schmidta, već i od naših kravataša, vječitih kočničara promjena, te njihove spremnosti na saradnju.
Izabran od strane Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira, sam Schmidt kaže da je spreman sarađivati sa međunarodnim vođama, izabranim predstavnicima, ali i građanstvom:
Glavni fokus mog primarnog rada bit’ će na postizanju bliske koordinacije s drugim međunarodnim i nadnacionalnim vođama i razmjeni ideja s izabranim predstavnicima, ali i s građanima, posebno mlađom generacijom.
Na inauguracijskoj press konferenciji održanoj 06.augusta 2021.godine u Sarajevu, novi visoki predstavnik najavio je da će glavni fokus njegovog djelovanja biti na izgradnji dobrih veza. Dodao je kako Bosna i Hercegovina treba postati primjer kvalitetnog života, te da je fokus na zajedničkoj budućnosti, a ne cementiranju podjela.
Dvije najvažnije stvari koje je tada pomenuo, ističući da sva tri konstitutivna naroda vidi na istom nivou, bile su raditi na tome šta da se ponudi građanima i građankama, te uključiti Međunarodnu zajednicu kako bi se integrirale zemlje koje nisu u Evropskoj uniji.
Christian Schmidt navodi da je potrošeno previše vremena na gledanje u prošlost formirajući na taj način određeni narativ o prošlosti i dramatičnoj historiji koja nije započela ni 1991. niti 1992., već stoljećima ranije, te da njegov zadatak nije donošenje novog vlastitog narativa, već da bude ključ promjene.
Znamo historiju, poštujemo historiju, i ono najvažnije, poštujemo žrtve bez obzira kojoj nacionalnosti pripadale – svaka žrtva mora biti jednako oplakana. Ključno je šta učiniti da se spriječe eventualne nove situacije nalik onima iz prošlosti. To je zadatak naše generacije, generacije 21. stoljeća – da djelujemo, a ne da samo sjedimo i kukamo o prošlosti.
I dodaje:
Kao Nijemac, vrlo dobro znam o čemu govorim – nema apsolutno nikakvog opravdanja za glorificiranje pravosnažno osuđenih zločinaca.
Također, pominjući euroatlantski put BiH, ističe da je važno pratiti zemlju na njenom putu u Evropu:
Oni koji žele pristupiti EU, moraju se pridržavati njenih direktiva, Bosna i Hercegovina treba prije svega ispuniti 14 preporuka koje joj je EU zadala.
Važno je i to da je Schmidt pomenuo da je fokus na mladim ljudima govoreći kako mladi odlaze u zemlje poput Njemačke, Austrije, Amerike, pominjući pri tome da je razmjena dobra, ali da ista podrazumijeva i da se ljudi vraćaju nazad – a vraćaju se samo onda kada vide priliku za normalan život:
Šta je onda posao političara? Ne samo da sjedi i govori kako mladi odlaze, već da se zapita šta uraditi da se te iste mlade ljude vrati.
Dotakao se Schmidt i funkcioniranja pravosuđa kao organizacijske strukture neophodne za sticanje povjerenja svih građana i građanki u bolje sutra:
Nažalost, neka od područja koče funkcionalnost Bosne i Hercegovine kao države. Svoje pozitivno iskustvo iskoristit’ ću za izgradnju bolje budućnosti ove zemlje.
Nada umire posljednja, pa tako ćemo se i mi još nadati najboljem od onoga što nam Schmidt može ponuditi.
Kada govorimo o prethodnim visokim predstavnicima u BiH, Carl Bildt, Carlos Westendorp, Wolfgang Petritsch, Paddy Ashdown, Christian Schwarz-Schilling, Miroslav Lajčak, imali su različite rezultate. Ali, govorimo li o dobrim praksama, vrijedi se prisjetiti Paddyja Ashdowna i vremena u kojem se osjetio napredak. Ashdown je primjer da korištenje bonskih ovlasti vodi zemlju naprijed. Za razliku od njega, Inzko se nema čime pohvaliti, jer ne samo da je zadržao status quo čime je blokirao svaki mogući napredak, već se stanje pogoršalo u odnosu na period prije preuzimanja funkcije.
Kako je to izgledalo prethodnih 12 godina?
Navikli smo traćiti godine, pa smo tako u nepovrat izgubili i prethodnih 12. Inzko je dokazao da ukoliko nema sankcije, ukoliko se evropske norme i standardi ne nameću bonskim ovlastima, zemlja ne može ići naprijed.
Brojne političke krize u BiH, uključujući prijetnje referendumom za nezavisnost RS-a, osim zabrinutosti sad već bivšeg visokog predstavnika, nisu naišle na adekvatnija rješenja i odluke.
Poput naših politikanata, takav je bio i Inzko. Zabrinut s nekoliko obećavajućih govora, lijepih priča o budućnosti, ali rezultati su izostali. I dok naši politikanti pričaju o Evropi, institucijama, pravosuđu, javnoj upravi, ne daju rješenja kako nefunkcionalnost istih popraviti, ništa ne rade na uređenju kako zakonskog okvira tako i sprovođenju ranije obećanih odluka. Nažalost, moglo bi se reći da je Inzko odgovarao svim nacionalnim političkim garniturama na svim stranama u BiH, ali i regiji.
Premotali smo dvanaest godina naših života bez ikakvog cilja. Za to vrijeme, politikanti su postali bogatiji za dobre apanaže, naknade, ali i podebljali svoje novčanike. A mi? Od srijede do petka, nismo se makli dalje od početka. Čak smo u ovom periodu nazadovali i vratili se u prošlost.
Reforme neophodne za članstvo BiH u EU nisu provedene. Etnonacionalisti sa sve tri strane koče točak promijena. Na sceni su pokušaji revizije prošlosti, priče o podjelama svih vrsta, promjenama granica, promjeni izbornog zakona u smislu daljeg stvaranja mehanizama za nove podjele. Potvrđuju to i riječi Zijada Bećirovića, direktora Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, koji navodi:
BiH je već trebala biti u Evropskoj uniji i NATO-u, ali je izgubila 12 godina. Upravo je visoki predstavnik trebao voditi BiH prema Briselu. On i sve članice Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira snose odgovornost što BiH za 12 godina nije ostvarila napredak.
Shvatio je to i Inzko, pa je pred sami kraj mandata iskoristio bonske ovlasti. Nakon 12 godina. I to nametanjem izmjena Krivičnog zakona, tačnije Zakon o zabrani negiranja genocida i zločina protiv čovječnosti.
Interesantno je to, jer se Inzko, obzirom da je nametnuo zakon pred sami kraj mandata, nije trebao baviti provedbom istog, već je to ono čime se njegov nasljednik treba baviti. Kako će se i na koji način novi visoki predstavnik ophoditi prema „poklonu“ njegovog prethodnika još uvijek ne znamo, ali prisjetimo li se riječi izgovorenih na press konferenciji onda ostaje nada da će provedba istog uvidjeti svjetlo dana.
Schmidt nema izbora. Poništenje Inzkove odluke je isključeno. Preostaje da se nađu mehanizmi za njenu sprovedbu na terenu.
Da Schmidt zna kako se radi u uređenoj državi, da je dobar političar uopće se ne dovodi u pitanje, ali da li će preuzeti rizik koristeći bonske ovlasti da ovu zemlju konačno izvuče, pokrene naprijed, riješi sve one kočničare koji to sprečavaju, ostaje da vidimo. Prethodnu deceniju puno toga je propušteno da se uradi. Odgovor na pitanje koliko će popravka grešaka koštati novog visokog predstavnika nećemo dugo čekati. Novi visoki predstavnik će morati biti više posvećen i praktičan, a manje zabrinut. Stvarnost u Bosni i Hercegovini traži ne samo sprovedbu ove odluke, već i donošenje novih sličnih ovoj, koje će biti praktične smjernice ka stvaranju funkcionalne države koja će moći biti članica Evropske unije na zadovoljstvo svih njenih građana i građanki.
Bit’ će ovo i svojevrstan reality check svima nama da se ne možemo uvijek oslanjati isključivo na jednu osobu da nas vodi za ruku, bez da glavne aktere naše politike pozivamo na odgovornost. Jer, u trenutku kada pustimo tu ruku počinjemo lutati u beznađu. Ne shvatimo li to, bit’ ćemo samo akteri one narodne „niti zna hodati niti se da vodati“.
PIŠE: Almasa Bečić
Participacija (lat. participare – učestvovati, sudjelovati, učešće, biti dio nečega, dijeliti nešto, zajedničko uživanje nekog dobra) znači učestvovati u procesu identifikacije potreba, istraživanju potencijalnog rješenja, donošenju odluka i planiranju akcija unutar zajednice. U procesu razvoja demokratske političke kulture putem građanske participacije svaki građanin treba imati priliku da u lokalnoj zajednici bude aktivan i stiče potrebno iskustvo za paticipaciju na višim nivoima.
Postoji više faza građanske participacije. Prva faza podrazumijeva informisanje gdje je lokalna samouprava u obavezi da informiše svoje građane, pruži im detaljan uvid u proces predlaganja, a zatim i donošenja odluka. Druga faza, konsultacije s građanima, podrazumijeva viši stepen građanske participacije gdje se kroz određene elemente lokalna samouprava konsultuje sa građanima na određenom problemu. Posljednja faza, aktivno učešće građana u procesu donošenja odluka, je faza u kojoj građani predlažu rješenja, učestvuju u njihovoj izradi, dok lokalna samouprava donosi konačnu odluku.
Mjesto gdje započinju svi procesi jeste upravo lokalna zajednica. Iako najniži nivo demokratije i autonomije, ipak je moguće održati izravan dijalog među građanima, njihovim interesnim skupinama i politički izabranim vlastodršcima. Efikasna lokalna demokratija je stoga životno važna za više razine demokratije.
Viši nivoi demokratije su delegirani na način da odabrani pojedinci zastupaju stavove i interese lokalnih demokratija dosljedno ih braneći u sučeljavanju s drugim lokalnim demokratijama. Dosljedno braniti ne znači nametati, nego kroz argumentovan dijalog doći do rješenja koja će unaprijediti kako sam demokratski proces tako i definisanje institucija koje će te pozitivne pomake prenijeti na druge lokalne demokratije kao pozitivna iskustva.
Ojačavanjem institucija otvara se mogućnost da iste usporedbom sa sličnim rješenjima u regionu i najrazvijenijim demokratijama mogu doprinijeti modifikaciji i prilagođavanju delegirane građanske participacije lokalnih i viših demokratija s najrazvijenijim demokratijama u svijetu. U strukturi ovako uređenog sistema se nalaze najsposobniji pojedinci, a ne podobni kako je to u našem slučaju.
Da se vratimo na početak. Kakvo je stanje razvijenosti građanske participacije u našem slučaju? Recimo, u Tuzli. Konkretno u posljednja dva mjeseca na području Grada Tuzla održano je nekoliko javnih rasprava o Nacrtu budžeta kao najvažnijem dokumentu za lokalnu zajednicu, jer definiše okvire kretanja novčanih tokova u mandatnom periodu od četiri godine. Porazan je podatak da se na tim javnim raspravama nisu pojavili građani koji bi trebali da iznesu svoje ideje, prijedloge, incijative, potrebe i primjedbe.
Ovo što se dogodilo u Tuzli sumnjam da je usamljeni slučaj, te vjerujem da se stanje može preslikati na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Na ovaj način, budžeti lokalnih demokratija su potpuno otuđeni od građana i svode se tek na ličnu opservaciju i lobiranje interesnih političkih grupa koje budžete koriste po svom nahođenju. Ne ulazim u suštinu namjera istih, bilo da se radi o dobrim ili lošim, ali obično se to svede na onu narodnu: Put do pakla popločan je dobrim namjerama.
Umjesto aktivnog učešća post festum se vode ratovi na društvenim mrežama o nelogičnostima, zaboravljenim interesima građana, neuređenim ulicama, nebrizi o pristupu objektima za invalidna lica, divljim deponijama, neurednom snadbijevanju vodom i toplotnom energijom, održavanju infrastrukture, čišćenju snijega, neredovnom pranju ulica i šta sve već ne. Nezadovoljstvo na društvenim mrežama kroz kritizerstvo “stvara” nove opozicione političare koji takvo stanje koriste za ličnu promociju „braneći“ interese građana. Tada stvari kulminiraju. Građani koji su propustili priliku da kroz građansku participaciju učestvuju aktivno po mjesnim zajednicama na kreiranju trošenja budžeta, prije svega, na rješavanje njihovih problema, glasaju za političare koji su istu tu priliku propustili, te na bazi obećanja često obezbjeđuju mandate i ostvaruju lični interes. Time se ugrožava neposredna demokratija, a otvara prostor za pojedinačnu trgovinu bez ikakve građanske kontrole. Opet, po našoj narodnoj, građani od gotovine prave veresiju.
Zato, treba krenuti od prvog koraka, a to je motivacija građana za participaciju. Građani i građanke moraju slobodno govoriti vodeći računa o javno izgovorenoj riječi inzistirajući na odgovornosti onih koje su birali bez obzira na način participacije: putem glasanja, referenduma, općinskih vijeća ili vijeća mjesne zajednice, javne izložbe, te javne rasprave građani mogu participirati u procesu donošenja odluka. Također, neki od novih oblika participacije građana uključuju: samoorganiziranje građana, stvaranje različitih saveza građana, stvaranje javnog prostora kako bi raspravljali o zajedničkim projektima. Građani moraju biti svjesni da se njihov glas mora čuti i uvažavati, jer su oni jedini koji aktivno mogu uticati na situaciju i tok događaja.
AUTOR: Omladinski pokret “Revolt”
U trci za diplomom, mnoga pitanja u kompleksnom sistemu ne nalaze svoja rješenja. Međutim, šta kada u toj trci „fali papir“?
Navikli smo da na papiru da bi bio validan „fali pečat“, ali kako doći do papira?
Problemi studenata široka su i neiscrpna tema za razgovor. Ali, problem koji je trenutno u žiži interesovanja studenata i studentica Univerziteta u Tuzli je sam proces prijave ispita. Onaj tradicionalni, svojstven samo nama. On podrazumijeva ispunjavanje bezbrojnih papirića u smislu formalnog pristupanja verificiranju rezultata rada iz prethodnog perioda.
Naime, u toku je prijava ispita za zimski semestar akademske 2020./2021. godine. Studenti i studentice hrle u jednu od dvije skriptarnice na Univerzitetu u Tuzli u potrazi za malim bijelim papirima, takozvanim prijavnicama za ispite, koji će odlučiti da li i kada izlaze na ispite.
Međutim, jučer, 11.01.2021., studenti i studentice ostali su praznih ruku, jer su ti famozni mali bijeli papiri rasprodati. Ovo bi bilo simpatično da ne živimo u 21.vijeku, a ispite prijavljujemo kao da smo zapeli u 17.
Prema riječima nadležnih, nova tura dolazi u srijedu, 13.01.2021., što znači da će svi oni koji svoju porciju prijavnica nisu ugrabili ranije, imati priliku od srijede ponovno stajati u kilometarskim redovima. A, to nam pogotovo sada, u periodu pandemije koronavirusa, najmanje treba.
Podsjetimo, uvjeti pandemije prebacili su nas početkom marta 2020. godine s klasične na online nastavu. Niti ta činjenica nas nije omela da ispite prijavljujemo putem istih obrazaca, što znači da ni tada nismo imali alternativu.
U toku prethodne dvije godine, Omladinski pokret Revolt se aktivno bavio studentskim pitanjima, između ostalih, pitanjem informatizacije prijava ispita. Iako se problem tiče svih studenata i studentica Univerziteta, reakcija nadležnih (kako Rektorata, tako i Studentskog parlamenta) je izostala. Rezultat toga je i izostanak interesa Vlade TK da uloži sredstva u razvoj javnih univerziteta u Tuzlanskom kantonu. Kao i prethodni sazivi Vlade TK, aktualna Vlada je Univerzitetu u Tuzli za rad i poslovanje u 2019. godini dala negativnu ocjenu. Iako je razvoj univerziteta okarakterisan kao strateški cilj za Vladu, te su za realizaciju formirani stručni timovi koji trebaju ponuditi rješenja za unaprjeđenje nastavnog procesa, malo pomaka je viđeno godinama unazad.
Iako politizacija svega i svačega nije dobrodošla, za pohvalu je činjenica da studenti u većoj mjeri prate kako politička, tako i društvena zbivanja oko njih. Počinje se sumnjati u dobronamjernost prilikom donošenja odluka. Studenti počinju sumnjati: Da li će i kada stvari krenuti naprijed? Studenti su premni za davno obećanu modernizaciju, ali ih događaj od 11.01.2021. realno navodi na sumnju.
Kao gest dobre volje, UNTZ mora modernizovati način prijavljivanja ispita. Umjesto prisutnog tradicionalnog načina prijave, koji uključuje stajanje u kilometarskim redovima, treba uvesti online prijavu. Zar je informatizacija toliki problem da ga ne može riješiti jedino Tuzlanski kanton? Zar smo do te mjere siromašni? Usporedbe radi, studenti i studentice na ostalim univerzitetima u Bosni i Hercegovini (ali i široj regiji), online prijavu su odavno uveli. Šta ili koga mi čekamo? Dokaz da i mi možemo je i Fakultet elektrotehnike u Tuzli koji je uspostavio sistem online nastave još prije nekoliko godina.
Ovim putem apelujemo na Studentski parlament Univerziteta u Tuzli da poduzme sve mjere za gore navedene korekcije načina prijavljivanja kao početak dugotrajnog procesa konačne modernizacije.
I dok ostali univerziteti rješavaju krupnije probleme, tuzlanski još tapka u mjestu. Dokle?
Ključno je pitanje: Da li je novom Strategijom razvoja Univerziteta za Tuzlu za period 2021-2027 uopšte predviđena informatizacija na UNTZ? Ako jeste, šta čekamo?
Publikaciju eseja nastalih u okviru “Škole političkog aktivizma 2020.” možete preuzeti na linku (Publ_Revolt_Finall).
Ova publikacija je rezultat „Škole političkog aktivizma“, projektne aktivnosti u organizaciji Omladinskog pokreta „Revolt“, nastale kao svojevrsna reakcija na aktuelna zbivanja u Bosni i Hercegovini u cilju obučavanja mladih ljudi vještinama potrebnim za efektivno učešće i doprinos jačanju demokratije u njihovim lokalnim zajednicama.
U periodu od 03.-10.08.2020.godine, grupa mladih perspektivnih pojedinaca/ki iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine, od kojih su nekolicina kandidati/kinje na ovogodišnjim lokanim izborima, uzela je učešće, a imali su priliku da slušaju predavanja o temama iz sfere lokalne politike, demokratije, vladavine prava, te omladinskog aktivizma.
Mladi kao politička bića, Medijska pismenost, Historijski revizionizam, Osnove političke ekonomije, Politička ekonomija i zajedničko dobro, Politički kompas i vrijednosti, Lokalna politika, Omladinske politike i omladinsko učešće tematske su cjeline kojima su se učesnici i učesnice bavili tokom sedmodnevne „Škole političkog aktivizma“.
Prisutni su imali mogućnost nadograditi ranije usvojena znanja i liderske vještine, ali i učiti o načinima djelovanja kako na lokalnom, tako i na globalnom nivou u svrhu poboljšanja kvalitete života, s posebnim fokusom na mlade ljude i njihov položaj u modernom demokratskom društvu. Grupa mladih ljudi imala je priliku čuti i iskustva istaknutih aktivista/kinja iz Bosne i Hercegovine ali i regiona, poput Asje Dizdarević, Dine Bajraktarević, Amine Imamović, Dajane Bakić, Darka Brkana, Dine Šakanovića, Predraga Momčilovića, Luke Božovića i Branka Ćulibrka. Pored njih, učešće u predavanjima uzeli su i profesori iz Banjaluke, Sarajeva i Tuzle: Anđela Pepić, Indira Šabić, Enes Osmančević, te pravni ekspert Vehid Šehić.
Svjesni činjenice da je aktivizam u današnjem svijetu nedovoljno cijenjen, što nije neočekivano budući da živimo u komercijalizovanom društvu gdje je sva valurizacija u novcu, sasvim je očekivano da neke vrijednosti iz prošlosti poput porodice, solidarnosti, povjerenja, vjere, nisu atraktivne. Kao članovi i članice Omladinskog pokreta „Revolt“ odlučili smo dati na značaju istome, odnosno omladinskim politikama i omladinskom učešću u proaktivnom djelovanju u procesu donošenja odluka koje se tiču cijelog društva. Osnovni motiv bio je objasniti vrijednosti aktivizma u kreiranju mjesta za sve one koji žele napredak u sferama ekonomskog, političkog, kulturnog, medijskog i svakog drugog djelovanja. Izostanak djelovanja i podrške institucija Bosne i Hercegovine dodatni je razlog koji negativno djeluje na mlade, te ih tjera da u nedostatku motivacije odlaze u neki bolji svijet koji će im omogućiti sve ono što njihova matična država nije bila u stanju pružiti.
Dugoročni cilj projekta pored motivacije građana/ki da donose informirane odluke, unaprijede svoj angažman u procesima donošenja istih na lokalnom nivou, te da zahtijevaju odgovornost i transparentnost izabranih političara i
političarki koji su izabrani/e da ih predstavljaju u mandatu od četiri godine, jeste i težnja jačanju mehanizama odgovornosti koji će obezbijediti efektivne platforme za participaciju svih građana/ki bez obzira na dobnu skupinu, te zadovoljiti njihova prava u oblikovanju i monitoringu odluka koje ih se tiču.
U vrijeme kada se sve veći broj mladih uključuje u politiku i političke procese, pa su samim tim plijen manipulacija, veoma je važno poduzeti konkretne korake u sferi političkog opismenjavanja mladih, posebno onih koji se po prvi puta kandiduju. Pored toga, važno je naučiti kako biti na pozicijama moći, ali istovremeno biti aktivista/kinja, što prelazi uobičajne granice očekivanja javnosti. Odnosno, biti predstavnik/ica koji ambiciozno gura društvo ka promjenama u cilju dostizanja socijalne pravde, a ne postizanja kontrole nad građanstvom. Aktivizam je, historijski gledano, igrao glavnu ulogu u pobjedi nad robovlastištvom, borbi protiv diktatorskih režima, zaštiti radnika/ica od eksploatacije, zaštiti okoliša, promociji jednakosti među polovima, borbi protiv rasizma i drugim važnim društveno-političkih problemima. Drugim riječima, aktivizam je bunt protiv onoga što nam se nameće kao postulat. Za aktivizam lijek nije antibiotik, već vitaminska bomba koja nam daje energiju za dalje borbe. Vrisak koji ide izvan zadanih granica konvencionalne politike. Protivljenje koje za cilj ima alarmiranje na postojeće
nepravilnosti i rad na ispravljanju istih.
Prijatno smo iznenađeni angažmanom, voljom i entuzijazmom mladih ljudi koji su do jučer bili neprimijetni u svojim zajednicama, a danas tako hrabro brane stavove sebi sličnih sukobljavajući se s okoštalom strukturom koja ne bi željela bilo kakve promjene. Intencija i smjer su pozitivni, samo još nedostaje kvantitet.
Ako to ne bude dovoljno ove godine, zasigurno neće nedostajati naredne. Primijetan je rezultat kod svih učesnika/ca koji su u individualnim razgovorima iskazali svoj utisak i osjećaj da su jasniji u svojim izražavanjima i postupcima, te da im je Škola donijela mnogo korisnog što žele unaprijediti. Kako kažu, iako su u jednom trenutku sumnjali u to da li da se bave aktivizmom, shvatili su da su upravo sada na pravom putu koji ih vodi u dalje pobjede.
Danas, kada se sve svelo na testiranje „kojih je više“, bez jasnog programa djelovanja, ova grupa mladih ljudi će pokazati svijetu kako se prave promjene. Naravno da se iskustvo ne stiče preko noći, već je to kontinuirani proces koji je izložen raznim propitivanjima odanosti ideji, upornosti i toleranciji. Elem, vremenu. Što bi rekli naši stari: Ništa se ne dešava preko noći. Sazrijevanje je ključ uspjeha, a mi vjerujemo da su naši ovogodišnji učesnici/ce pravi ljudi na pravim mjestima puni želje i elana za rješavanje novih izazova koji se pred njih budu stavljali, svjesni da u tom sazrijevanju ne smiju od lijevih postati desni, odnosno od desnih lijevi. Cilj je jasan – jedino uporan rad, trud, zalaganje i svakodnevno učenje dovest’ će pojedinca/ku do jasnih rezultata.
Tim omladinskog pokreta Revolt
AUTORICE: Elmira Begić, Almasa Bečić
9. novembra 1938. godine nasilje na njemačkim ulicama označilo je početak državnog organizovanog, pravno legitimisanog i javno podržanog progona Jevreja, koji je završen ubistvom velikog broja nedužnih muškaraca, žena i djece. Taj događaj – poznat kao Kristalna noć– smatra se simboličnim početkom Holokausta i obelježava sa kao Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma.
Iako je u teoriji ljudska civilizacija značajno napredovala, ne bi se reklo da je isti slučaj i u stvarnosti. Iako se često pozivamo na izreku Historia es magistra vitae, čini se da nas nije puno čemu naučila. Primitivno se ponašamo s obzirom na sva civilizacijska dostignuća koja su nam manje-više olakšala život, ali i pripremila za budućnost u kojoj, blago rečeno, ne znamo šta nas očekuje, osim novih sukoba. Jedno je sigurno – očito bi neki htjeli da točak historije vrate unazad.
Lutajući od 9. maja do 9. novembra svake godine, odnosno, od obilježavanja Međunarodnog dana pobjede nad fašizmom do Međunarodnog dana borbe protiv fašizma i antisemitizma, pitanje je koliko shvatamo važnost borbe i kulture sjećanja?
Fašizam je problem s kojim se borimo stoljećima. Danas je on sve prisutnija tema u javnom diskursu, ali idalje se o njemu ne govori na pravi način. A odgovora na pitanje – zašto fašisti i danas vladaju i koji je njihov cilj – ima više. Zaustaviti civilizacijski tok. Vratiti se u davno prevaziđene faze. Dok izdefiniramo gdje smo i šta smo, život nam prolazi, a mi samo tapkamo u mjestu. Nikako da se dotaknemo pitanja – Kuda idemo? Sadašnjost definiramo gledajući u prošlost, pa i više živimo u prošlosti nego u sadašnjosti. A o onome što će biti u budućnosti, ni ne pomišljamo. Sve u svemu, može se reći da živimo u mitskoj slobodi kojom se dičimo. Žalosna je činjenica da nakon toliko godina, fašizam nije utihnuo. Više ne kao ideologija, već shvatanje koje nas vodi dalje kroz život. Idalje se više bavimo problemima, nego njihovim rješenjima.
Ponekad pomislim da je odnos prema antifašističkim vrijednostima u najmanju ruku nemaran. Osvrnimo se na društvo u kojem mi živimo. Svake godine organizujemo manifestacije, skupove povodom važnih antifašističkih datuma, a da pri tome država nema zvaničan i ozbiljan odnos prema fašizmu i fašističkim pojavama? Država Bosna i Hercegovina, koja je prije nešto više od dvije decenije bila najpogodnije tlo za bujanje fašističke ideologije koja je pred očima Europe ponovo odnijela stotine hiljada žrtava. Kad ćemo konačno postati svjesni da antifašizam nije apstraktan pojam već da on predstavlja samokontrolu sopstvenih nagona, vodeći pri tome računa da nikada ne uradiš nekome nešto što ne bi volio da on uradi tebi.
Ubijaš, a ne znaš da i sam možeš biti ubijen!
Baš na današnji dan, 1993. godine pripadnici HVO-a su stalnim granatiranjem srušili Stari most u Mostaru. Skupa sa njime je srušena stara jezgra grada, uključujući nekoliko džamija, medresu i najstariji hamam u Hercegovini.
Na isti dan, na trgu ZAVNOBiH-a, desio se masakr kojeg je počinila srpska vojska tokom kontinuiranog granatiranja opkoljenog Sarajeva.
Rušenje kulturnih spomenika i ubijanje nedužnih civila, samo su dio kampanje fašističke politike čiji je krajnji cilj bio etničko čišćenje. Zašto? Dobro znaju oni koji su granatirali Stari most u Mostaru zajedno sa njenom starom jezgrom grada da nije postojao niti jedan drugi način da se razbije godinama uspostavljana saradnja i prijateljstvo naroda Bosne i Hercegovine zasnovano baš na principima antifašizma.
Brutalnost posljednjeg rata pokazuje da je jedan od osnovnih ideja vodilja uglavnom nazadne misli pokušaj revanšizma upakovanog u reviziju historijskih činjenica kroz pojedinačne kolateralne sudbine onih koji su za vrijeme socijalističke Jugoslavije snosili nepravične posljedice zbog zla kojeg su napravili čelnici NDH i disidenti Kraljevine Jugoslavije.
Fašizam nije statičan. Vrlo vješto mijenja oblike. Po identičnom principu, veličajući fašističke vrijednosti – jučer, 8. novembra 2020. godine, mladi ljudi, studenti/ce, stali su u odbranu Radovana Karadžića, osuđenog ratnog zločinca. Kako navode, ponose se činjenicom da je njihov studentski dom nazvan po njemu – po čovjeku čija je politika oličje fašizma u njegovom najgorem obliku. Negiranje zločina, golirifikacija istog, dehumaniziranje žrtava su samo jedan od oblika fašizma s kojima se najčešće susrećemo u postratnom periodu. Kako zaluđenost potrebom da opravdaš neopravdivo može dekriminalizirat’ čovjeka pravosnažno osuđenom u Međunarodnom sudu u Haagu za genocid nad bošnjačkim narodom. Mladi ljudi koji su stali u odbranu ideologije ovakvog monstruma su samo dokaz da fašizam nije mrtav. Upravo Genocid u Srebrenici ima sve elemente Kristalne noći.
Osim ovih neprikrivenih u današnjem vremenu su prisutne suptilne verzije vraćanja ideologija koje pod krinkom odbrane i zaštite kako naroda, tako i stanovništva medijskom manipulacijom kreiraju društvo u kome će glas pojedinačnog građanina/ke biti nečujan i nebitan. Borba protiv takvih namjera će biti mnogo teža budući da svjesne građane/ke vrlo vješto mogu optužiti za širenje “teorija zavjere”. Poraz populizma je dobro uzdrmao osnovne ideje Evropske Unije, te otvorio put vraćanju ideologija sličnih onima iz Kristalne noći.
Revidiranje koje se ne provodi na osnovu novootkrivenih činjenica nego upravo prečišćavanjem ili negiranjem nedvojbenih činjenica upravo je falsificiranje, odnosno prilagođavanje prošlosti u svrhu podupiranja stavova koje politička partija koja reviziju provodi, zastupa danas. Sve to u cilju relativiziranja zločinačkog karaktera fašističkih režima. Ona se danas kod nas demonstrira na različite načine: davanjem imena ulica, škola, trgova. Zato je revizionizam u smislu falsificiranja historije ugrožavanje sljedećih generacija. Neamnestirajući niti nespretne pokušaje revizije od strane bošnjačkih političara ipak je prisutna kritična masa u okviru istog naroda spremna osuditi takve pokušaje dajući imena škola u gradu Sarajevu poput Osnovne škole „Mustafa Busuladžić“. Međutim, nije sigurno da ta kritična masa postoji u Mostaru gdje se također pojavljuju aktivni učesnici i bojovnici NDH čija imena i danas nose imena ulica kao što su Ulica Mile Budaka, Ulica Jure Francetića, Ulica Vokića i Lorkovića i inih.
Kristalna noć smatra se simboličkim početkom sistemskog iskorjenjivanja židovskog naroda koji je počeo diskriminacijom i isključivanjem njemačkih Židova/ki još 1933. godine i naposljetku doveo do ubojstva milijuna Židova/ki. Nastradali su i brojni drugi i drugačiji – tzv. neprijatelji/ice njemačke države: LGBT osobe, kriminalaca/ke i asocijalnih ljudi, članovi/ce različitih religijskih zajednica, osobe s mentalnim tegobama, politički prestupnici/ice poput komunista/kinja i socijalista/kinja, španjolskih republikanskih izbjeglica, manjina poput Roma/kinja i ostalih.
Socijalne pravde nemamo. Preosjetljivi smo na kritiku. Strah nas je različitosti. Hranimo se ličnim ili socijalnim frustracijama čime proizvodimo i vanjske i unutarnje neprijatelje. Potičemo netrepeljivost prema manjinama iako smo svjesni da režim diskriminira istodobno i prijeti većini. Imamo prezir prema potčinjenima što dovodi do osjećaja opkoljenosti i ugroženosti. Međunarodne zavjere ili ksenofobije svakim danom nas truju sve više.
Umberto Eko u svom djelu Vječni fašizam kaže da „nijedno tradicionalno vjerovanje ne može podnijeti analitičku kritiku. Kritički duh izvodi razlike, a uviđanje razlike je znak modernizma. U modernoj kulturi naučna zajednica cijeni neslaganje kao način unapređenja znanja. Za fašizam neslaganje je izdaja“, te dodaje: „Fašizam potiče iz individualne ili socijalne frustracije. Zato je jedan od tipičnih elemenata fašizma bio poziv frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili patila od osjećaja političkog poniženja, uplašena pritiskom nižih socijalnih grupa.“
Zato je važno reći sljedeće: Antifašizam nije arhaična vrijednost i ne dozvolimo da nam je tako prikazuju. Pričajmo. Djeci. Studentima/icama. Učenicima/ama. Kolegama/icama. Komšijama/nicama. Antifašizam nije rezervisan za starije, on je naslijeđe za sve nas. On je najpotrebniji mlađim naraštajima, jer se upravo mladi suočavaju sa najlatentnijim oblicima fašizma koje moramo naučiti prepoznati.
Onima koji nas svakodnevno ušutkavaju. Prijete nam. Onima koji su nam ukrali sve, poručujemo samo jedno: Ne mogu nam bombe ništa!
Borba za civilizacijsku tekovinu još uvijek traje,
Smrt fašizmu.
PIŠE: Almasa Bečić
Lokalni ili opšti, kao da je važno. Političke poruke uvijek su iste.
Stranaka ima, ne zna im se broj.
Još jedni izbori su pred nama. Ovoga puta – lokalni. Oni čak i značajniji od opštih. Da li će se desiti specijalne promjene ili samo dodatno osnažiti nacionalistički narativi od kojih patimo godinama unazad i zbog kojih nas je u ovoj zemlji svakim danom sve manje i manje? Da li se mali čovjek još uvijek potajno nada promjenama?
Za tačno 14 dana, imat’ ćemo priliku odabrati neke nove generacije. Koliko smo i sami spremni i sposobni za promjene koje želimo vidjeti? Da li smo spremni napraviti iskorak? Da li je već sada splasnuo optimizam u promjene? Zašto (ne)?
Još tačno toliko dana, općinske vlasti imaju mogućnost da građanima prodaju maglu investirajući budžetski novac u krpljenje već krpljenih puteva, postavljanje „prepoznatljivih“ spomenika u slučaju da izbore izgube i dođu još gori od njih, obećavajući pitku vodu u XXI stoljeću. Bilo kako bilo, sve ono što se radi „u ime građana“ (za javni interes), zapravo ima više veze s privatnim interesom.
Velike riječi za kratko pamćenje.
Tradicionalno, već 30 godina unazad, predizbornu kampanju potpiruju plakati sa manje ili više inspirativnim porukama. Da li je bitnije napraviti vizuelno prihvatljiv plakat od onoga što, zapravo, treba biti urađeno? Dok građani i građanke strepe od izbornih rezultata sumnjajući u bolje sutra, lideri se brinu da će im plakat biti uništen. Jer, bez plakata ništa.
Predizborna kampanja zvanično je počela 15.oktobra. Od tada pa do danas, mogli smo vidjeti šarolike, ali ne tako inspirativne plakate i slogane. Do koga li je, teško se može reći uzevši u obzir da se veliki broj građana i građanki i ove godine našao na izbornim listama širom naše multikulturalne države.
Već odvajkada istrošene fraze pokupljene na društvenim mrežama i ovaj su put našle svoje mjesto na svakoj glavoj, ali i rubnoj ulici u svakom gradu, vrlo često odudarajući od karaktera ljudi na tim plakatima o kojima znamo puno više od onoga što oni misle. Dokaz je i masovno citiranje mudrih mislilaca od strane plakatiranih mudraca, a da autohtoni stanovnik te općine ima informaciju da su i bukvar djelomično pročitali. O takvim ljudima odmah znate sve. Glasati za takve – nezamislivo!
Napumpavanje patriotskog balona zanemarivanjem postojanja lokalnih izbora od kojih građani i građanke očekuju pomake mjerljive rekonstruiranim ulicama, rasvjetom, te inom infrastrukturom mora trajati u kontinuitetu cijelog mandata. Takvo ponašanje bi trebalo zabraniti dekretom da onaj koji nije ništa napravio cijeli mandat isto ne može nadoknaditi u tri mjeseca pred izbore.
Osvrnemo li se na izborne slogane pod kojim su političke stranke nastupile u izbornoj kampanji, teško da se može zaključiti da su pred nama lokalni izbori. Birači nemoćni u borbi da shvate koje će to lokalne probleme riješiti političari ukoliko dođu na vlast. Razlog tome ponajviše su pomiješani lončići – umjesto lokalnih tema, poput izgradnje lokalnih puteva, vodovoda, rješavanja pitanja lokalne infrastrukture, u prvom planu ponovo su visoke nacionalne teme. Potpuno preslikana priča iz godine u godinu, iste glavne poruke i ideje.
Dok šetamo gradovima, s ogromnih bilboarda, video zidova, reklamnih panoa koje plaćaju našim novcem, pa čak i stabala, kontejnera, porušenih objekata, kandidati i kandidatkinje ponosno nas gledaju osmjehujući se i poručujući „bolje niste ni zaslužili“.
Ideje su odavno iscrpljene, a one koje su danas ostale se sve više odvlače ka populizmu. Čak štaviše, iz centralnog se slogana izvodi predslogan koji se potom vezuje za određenu lokalnu zajednicu. Sve u skladu s okolnostima. Valjda je to jedina stvar koju prilagođavaju kada su u pitanju lokalne zajednice.
Nadalje, način političke komunikacije ne razlikuje se znatno od partije do partije. Jedno im je zajedničko – svi se trude pridobiti povjerenje neodlučnih glasača, jer su ostali ionako već unaprijed opredijeljeni – bilo porodičnim klasterima ili uslovljeni radnim mjestima. Sve zarad izbora u znak zahvalnosti licima s naslovnica, pardon, plakata.
Poruke koje se šalju na političkim skupovima okrenute su prošlosti umjesto budućnosti, a u krug se vrte jedni te isti slogani. Šta se desilo prije 25 godina postalo je bitnije od onoga šta ćemo imati u narednih 25. Pitanje “Da li će mladi ljudi biti u mogućnosti zaposliti se u svom gradu, raditi i privređivati u svojoj lokalnoj zajednici”, nije našlo svoj odgovor ni ove godine.
Nikad više kandidata i programa, nikad manje rješenja za goruće probleme lokalnih zajednica. Širok spektar stručnosti i nestručnosti, doktora i zanatlija, običnih i neobičnih ljudi. Na koji način će ljudi neupućeni u političke teme riješiti probleme s kojima se susreću građani i građanke? Dok jedni obnavljaju mandat po ko zna koji put plasirajući već tradicionalno ista obećanja, drugi – oni sposobni i stručni, izgubili su povjerenje u vlastite mogućnosti, te nisu stali na megdan s ovim prvima.
Nažalost, nisu to jedina mjesta za prosipanje lafine i lažnih obećanja. Zaokupljena je sada i virtuelna sfera sponzorisanjem objava. Ovih dana, vidimo više objava kandidata i kandidatkinja za općinska vijeća, nego objava svojih prijatelja.
Međutim, mali čovjek se još uvijek nada. Da će biti bolje. Da će konačno problemi krenuti ka svom rješenju. Da bi konačno mogli doći neki novi ljudi koji će, za razliku od svih dosadašnjih, unijeti dašak svježine i inovativnosti u mrtvilo sadašnjosti političkog života, te da će pozitivno uticati i na život tog malog čovjeka. Da i on konačno okrene novu stranicu u životu i prestane razmišljati o tuđem, boljem svijetu u koji je, zbog karaktera ovdašnje vlasti, prisiljen odlaziti.
A nakon izbora…sve po starom. Ostaju nedovršeni putevi, problem parkirnih mjesta, nedocrtane kolovozne trake, vjerovatno zbog nedostatka farbe.
Dotaknimo se i radnih mjesta u javnim ustanovama koje trebaju da odgovore na sve upite građana. Naime, za određena pitanja potrebno je imati stručnjake, kojih u ovakvim ustanovama, slabo da ima. Takvi se ne zapošljavaju. Ne zapošljavaju se sposobni ni na mjesta općinskih referenata, ali ni na mjesto pomoćnika načelnika za žardinjere.
Neizbježna tema ovih izbora je i novi virus Covid-19 i činjenica da su se odgovorni ljudi po lokalnim zajednicama različito snalazili i bez neke više direktive redali prioritete po svom nahođenju. Uz par pozitivnih primjera općina u kojima su se lokalni čelnici shvatajući trenutak u kojem se nalaze, na sve načine trudili da svojim građanima i preduzećima konkretno pomognu u situacijama u kojima su se našli upravo zbog pomenutog virusa, većina je sebično brinula samo o štedljivom trošenju budžetskih sredstava samo za svoje potrebe i potrebe obnavljanja mandata.
Da je do nas, već i ptice na grani znaju. Dok jedni misle da pospremaju, drugi tek zakuhavaju. Promjene vjerovatno neće krenuti iz temelja, ali ćemo imati sigurnu BiH onoga časa kada svi steknemo svijest o proaktivnom učešću u procesima donošenja odluka. Onoga časa kada dovoljno ojačamo javno mnijenje, grupe ljudi koje nisu formalni članovi bilo koje partije, nego imaju kritički stav o svemu što nije u njihovom interesu, tada ćemo moći one „stranačke“ kazniti svojim glasom za sve ono što su trebali, a nisu htjeli ili znali uraditi. To treba raditi dosljedno, s karakterom ne gubeći entuzijazam, odustajući na pola puta. Ovaj posao moraju preuzeti mladi ljudi, jer će trebati dosta vremena da se stečene navike i apatija promjene! Došlo je vrijeme da mladi ljudi naprave prvi korak masovnim izlaskom s olovkom kao jedinim oružjem praveći promjene koje su tako neophodne. Razlog za neizlazak ne može postojati, jer na sreću ili nesreću, ne živimo u New Yorku, nego malim pitomim bosanskim gradovima i varošima u kojima se svi znamo bar u smislu ko živi od rada, a ko na državnim jaslama, već četvrt stoljeća. Ako ništa drugo, bilo bi lijepo i poželjno da zamijene mjesta, jer ovi drugi ničim nisu pokazali da zavređuju to mjesto i u narednom periodu.
Hoće li i ove godine na izbore izaći samo trećina biračkog tijela (naravno, ne uključujući mrtve glasače, ali ni one imaginarne glasače prijavljene na adresama mesnica, restorana, i ostalih kojekakvih objekata)?
Lokalni izbori su mogućnost da se izaberu oni koji se bave lokalnim temama, onim temama s kojima se susrećemo svakodnevno. Međutim, lokalne patriote su do te mjere okolnom stanovništvu zgadili politiku, te samo javno djelovanje, da su svi počeli ignorirati i one svakodnevne promjene.
Posljednja je to prilika za jedan ozbiljan zaokret. Ne nužno za revoluciju. Za borbu u kojoj će biti uspostavljena nova pravila ponašanja i vraćanje odgovornosti u, prije svega, politički, ali i uopće javni angažman. Ostaje i nada da na dan izbora neće biti novih demotivirajućih mjera koje će donijeti naši krizni štabovi čije se aminovanje odluka izdiže iznad institucionalnih.
Da im je kojim slučajem sudbina odredila da godinama vladaju nekom manje lijepom, manje značajnom, manje historijski i simbolički bitnom državom, oprostili bismo im. Ovako, ne možemo i nećemo. Zato – izađimo na izbore. Jer, ako nas korona ne ubije, oni hoće.
“Naša djeca bi mogla svjedočiti tome jesmo li izašli na izbore ili smo izašli iz zemlje.” (Haris Pašović)
PIŠE: Elmira Begić
“Predurat’ će se” – rečenica koja me prati od djetinjstva. Ako mi kao djetetu nije bilo jasno, sada već jeste, jer obilježava način na koji se prosječan/a građanin/ka ove države nosi sa svim problemima. To je bio zaključak kratke rasprave grupe starijih ljudi u mojoj mahali. Šetnje su prestale biti ugodne, odjeća nakon ulaska u kuću ima opor miris zagađenog zraka koji dočekamo svake jeseni. Kod starijih ljudi, kao i pacijenata različitih dobnih skupina sa respiratornim oboljenjima, pogoršanje astme i kliničke slike bronhitisa. Samo prošle godine ljekari Klinike za plućne bolesti u našem gradu su obavili preko 20.000 pregleda.
Sjetila sam se prošlogodišnjih crvenih alarma, natpisa ”opasno po zdravlje”, brojeva zabilježenih na mjernim stanicama u gradu, smrada odjeće nakon ulaska u kuću… a tako će biti i ove zime. Čim prođe zima, teme zagađenja zraka prestanu biti dovoljno atraktivne za skupljanje lajkova na društvenim mrežama. Tako ljeti uzimamo godišnji odmor od svega, pa i od ovakvih problema koji ne samo da utiču na odvijanje svakodnevnih životnih aktivnosti, nego imaju direktan uticaj na naše zdravlje i očekivani životni vijek.
Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, Bosna i Hercegovina ima drugu najveću stopu smrtnosti u svijetu zbog zagađenja zraka. Tu se nalazimo odmah iza Sjeverne Koreje. Brojevi pokazuju da više od 3300 ljudi u BiH godišnje umire zbog zagađenja zraka. Isti problem postoji i u drugim Balkanskim zemljama. Dok se Zapadna Europa okreće obnovljivim izvorima energije i zelenoj politici, naša realnost je drugačija. Čak 7 od 10 najvećih zagađivača u Europi smješteno je na tlu Balkana.
Osvrnimo se na BiH i naše gradove. Prema prosječnim mjerenjima građani/ke Tuzle i Lukavca udišu najlošiji zrak. No, drugi gradovi nas u stopu prate sa zanemarujućim procentualnim razlikama.
Šta udišemo? Takozvane PM10 i PM2,5 čestice (PM – partticule matter).
PM10 ili grube čestice su one koje imaju promjer manji od 10 mikrometara, npr. prašina ili pelud. Za usporedbu, zrno pijeska ima promjer oko 90 mikrometara, a PM10 čestice mogu biti još mnogo manje od toga. PM10 uglavnom sadrže željezo, aluminij i silikate, a nastaju primarno zbog loženja na kruta goriva te ispušnih plinova automobila i industrije. Njihova prosječna granična vrijednost tijekom 24 sata je 50 μg/m3, a sve iznad toga znači da je kvaliteta zraka lošija te da s vremenom može početi uticati na zdravlje.
PM2,5 čestice su opasnije već zbog činjenice da su vrlo male i lagane pa se duže zadržavaju u zraku od PM10, a time se povećava i rizik da ih udahnemo u pluća. Također, zbog toga što su tako male, mogu proći kroz nos i grlo te ući duboko u pluća sve do plućnih alveola, a zatim i do krvotoka. Brojna su istraživanja pokazala da postoji uska veza između izloženosti PM2,5 i prerane smrti od srčanih i plućnih bolesti, a mogu dovesti i do pogoršanja već postojećih hroničnih bolesti, poput astme, bronhitisa i drugih bolesti disajnog sistema.
Nakon etiološkog objašnjenja o kakvim se česticama radi, zanimljivo bi bilo izdvojiti da se jedino u Tuzlanskom kantonu ne mjeri PM10. Dok, za mjerene vrijednosti PM2,5 ne postoje dnevne granične vrijednosti.
Što bi bilo jednako tome da nas brojevi upozoravaju, ali da ne postoji adekvatan plan interventnih mjera koji je donijela struka.
U industrijskoj zoni, kojoj pripadamo svi su potencijalni zagađivači. Kada su u pitanju termoelektrana Tuzla i GIKIL, za proteklu 2019. godinu nema egzaktnih podataka o emisiji štetnih materija, kao što je slučaj sa drugim fabrikama u okruženju. Ne smijemo zanemariti doprinos domaćinstava, kao i ispušne gasove automobila. Nažalost, sve rasprave na temu zraka se završe pripisivanjem krivice jednom subjektu. Kada se dublje upustite u to shvatite da ništa nije crno bijelo. Svi snosimo dio odgovornosti. Industrija, domaćinstva, građani/ke, naravno ne u istoj mjeri. Čak i onda kada prepuštamo sve slučaju, ne zanima nas, ne pitamo nadležne – i time snosimo odgovornost.
Konkretne stvari na kojima se trenutno radi u manjem kapacitetu jesu projekti toplifikacije, ali su u TK neophodne i izrade interventnih mjera, pojačanje inspekcijskih nadzora, subvencioniranje prelaska na obnovljive izvore energije i ekološka goriva i na kraju, od koristi bi bilo i korištenje javnog prevoza za kratke destinacije u gradskoj zoni u toku zimskih mjeseci.
Problem kvaliteta zraka se ne može posmatrati odvojeno od problema sa zagađenjem stajaćih i tekućih voda, pomorom riječne flore i faune, odlaganjem otpada, ilegalnim deponijama, taloženjem toksičnog otpada itd. Problemi sa kojima se suočavamo su problemi svjetske zajednice. Nažalost, svjedočimo nemarnom odnosu većine institucija, kao i građanstva. Organizacije i pojedinci koji se bave ovim temama su nerijetko meta izrugivanja. Sa takvim pristupom primorani smo da ‘’preduramo’’ još jednu zimu.
PIŠE: Almasa Bečić
Svi mi koji društvo posmatramo kao društvo jednakih šansi i mogućnosti, društvo čiji napredak se temelji na slobodnoj kritičkoj misli u interesu građanina, zaštićenog u prihvatljivoj životnoj, socio-ekonomskoj i kulturnoj sredini imali smo vjeru da je liberalna demokratija ideal ka kojem težimo.
Međutim, istraživanja koja je sproveo V-dem Institut nas opominju da ima i drugačijih mišljenja. Krize kroz koje prolaze države liberalne demokratije na čelo dovode moćne pojedince i grupe koje ugrožavaju principe liberalne demokratije i uvode principe izborne autokratije.
Da bismo bolje razumjeli domete istraživanja navedenog Instituta, potrebno je da znamo neke elemente i kriterije koji su bitni u rangiranju pojedinih država kao demokratija po principu izborne demokratičnosti.
Postoje 4 režima po varijetetu demokratije:
Navedenim istraživanjem obuhvaćeno je 170 država među kojima se nalaze i zemlje našeg užeg i šireg regiona. Pa je tako Hrvatska kao izborna demokratija pozicionirana na najviše 55. mjesto s primijetnim porastom autokratije. Hrvatska je članica EU i izložena je kritikama institucija EU u svim oblastima u kojima nije primijetan napredak u odnosu na period prije ulaska u EU, prevashodno u oblasti pravosuđa, toksične polarizacije u društvu, te pada akademskih sloboda.
Najgore plasirana je Srbija na 139. mjestu što znači da postoji ozbiljna opasnost da iz izborne autokratije pređe u diktaturu. Tragično je i to da je Srbija 2009. godine po istim kriterijima bila svrstana kao liberalna demokratija skupa sa Mađarskom i Poljskom, s kojima je kao izborna autokratija, u zadnjih 10 godina nazadovala u smislu slobode i jednakosti.
Mađarska i Poljska su imale manji nazadak, jer su iz liberalne demokratije „zahvaljujući“ nazadovanju na polju ljudskih prava, slobode i jednakosti, prešle u izbornu demokratiju. Uz njih, u posljednjih 10 godina izraziti nazadak su ostvarili i Brazil i Indija.
Istraživanje V-dem Instituta vezano za Srbiju potvrđuje i ovogodišnji izvještaj Freedom House-a gdje je prvi put poslije 2003.godine izgubila status djelimično slobodnih konsolidovanih demokratija i prešla u hibridne režime. Ovaj status, kako se navodi u izvještaju, posljedica je zarobljavanja države sa zloupotrebom moći i autokratskom vladavinom jednog čovjeka od koga zavisi i kada će Srbija dobiti novu vladu.
BiH, Srbija i Crna Gora su po ovom istraživanju svrstane u izborne autokratije. Tipično za izborne autokratije je da se više vjeruje vlasti iako one ne funkcionišu po zvaničnom Ustavu, nego po svojim sopstvenim zakonima koje određuje autokrata, tj. zakoni nisu unaprijed poznati nego ih on nameće od slučaja do slučaja.
Izborni procesi se održavaju ne da bi se ostvario cilj Ustavnog karaktera, tj. da bi se pružila šansa za promjenu vlasti, da bi se opozicija shvatila ozbiljno, već da bi se odžala fikcija demokratskog legitimiteta i to više prema široj međunarodnoj zajednici nego prema sopstvenim građanima. Također, imaju za cilj poštovanje jednog prećutnog klijentelističkog ugovora između autokrate i onih koji ga biraju sa svim posljedicama koje iz toga proističu, te da zastraše opoziciju i pokažu koliko je vlast superiorna.
Naravno da takav nazadak Srbije negativno djeluje i na region kroz direktan uticaj na Bosnu i Hercegovinu preko Republike Srpske kao njenog entiteta prenoseći negativne trendove, metode i načine rada što je konkretno doprinijelo pozicioniranjem BiH na 83. mjesto. Osim negativnih elemenata navedenih za Srbiju, primijetne su i neke specifičnosti koje dodatno komplikuju moguće promjene institucionalnog jačanja kao preteče razvoju liberalne demokratije u BiH.
Prvenstveno se misli na neizgrađenost institucija bilo da se radi o zakonodavnim (parlamentima, skupštinama i domovima, vijećima kao političkim institucijama), izvršnim (inspekcijskim službama, poreskim institucijama, upravama za indirektno oporezivanje, graničnim službama itd…) koje su zloupotrijebile političke stranke preuzimajući njihovu ulogu klasičnom okupacijom i postavljanjem podobnih poslušnika umjesto sposobnih koji bi radili na jačanju institucija koje trenutno ne funkcionišu. Takav trend se prelio i na treći stub državnog sistema (sudski) koji po Ustavu mora biti nezavisan, što podrazumijeva vladavinu prava i pravnu zaštitu svih građana pred zakonom, donošenje i kontrolu sprovođenja donesenih zakona kroz njihovu legalnost i legitimnost, borbu protiv korupcije i bilo kakvih zloupotreba od strane nosioca vlasti (lidera političkih stranaka).
Ugrožavanjem navedenih institucija direktno se ugrožavaju građanske slobode i jednakosti.
Umjesto popravke takvog sistema, političke strukture su izvršile dodatni uticaj na sve institucije pravnog sistema: na sud, tužilaštvo i pravobranilaštvo, te samim tim amnestiralo aktere u vidu ostalih političkih stranaka od bilo kakve odgovornosti za gore navedene zloupotrebe.
Dodatan problem je nezainteresovanost i apatija građana koja se opravdava nemogućnošću dešavanja bilo kakve promjene. Takvu okolnost koriste vladajuće stranke kroz činjenicu da su one, kroz zloupotrebu državnih institucija, najveći poslodavac, što znači da imaju direktan uticaj na izborne rezultate kroz izravan pritisak na odabir političke opcije građana koje su zaposlili u iste.
Direktan uticaj vladajućih stranaka još više dolazi do izražaja putem medija koji su pod njihovom kontrolom, gdje se kroz debatne emisije glorifikuju rezultati vladajuće većine i kritikuju sporadični periodi u kojima je većinu predstavljala trenutna opozicija. Na taj način, kritizerstvom se sprječava svaka konstruktivna kritika po principu „napad je najbolja odbrana“. Slobodna građanska misao se koncentriše na medije koji nemaju veliku publiku, ali i na istraživačko novinarstvo. Dodatno se značaj tih medija minorizuje objavama na državnim i entitetskim medijima, te represivnim mjerama zloupotrijebljenih institucija, koje kroz sijanje straha pokušavaju eliminisati svaku kritičku misao.
Polazeći od gore navedenog, zemlje Zapadnog Balkana u koje spada i BiH moraju težiti izgradnji društva na principima liberalne demokratije, jer je Njemačka koja se nalazi na prvom mjestu ovog istraživanja primjer da se sve anomalije kao produkt bilo koje krize mogu otkloniti u interesu građana kroz institucije koje obezbjeđuju vladavinu sloboda i jednakosti.
Najbolji je to način da se očita lekcija onima koji poput Vladimira Putina, Viktora Orbana, Janeza Janše i ostalih njima sličnima tvrde da je uređenje zemalja na principu liberalne demokratije zastarjeli metod, jer u ovom momentu boljeg nema.
