Obilježavanje Međunarodnog dana maternjeg jezika, koji se slavi 21. februara, UNESCO je proglasio 1999. Generalna skupština Ujedinjenih nacija priznala je rezolucijom ovaj praznik i odredila 2008. godinu za međunarodnu godinu jezika.
AUTORICA: Ajla Subašić
“Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost” prilikom jednog intervjua izjavio je Srđanov otac. Jasna poruka koja treba da nama svima bude vodič kroz put koji vodi zajedničkoj budućnosti i putokoza koji će nas usmjeriti u suprotnom smjeru od onog na kojem su političke struje ovih prostora izgubile, a koji završava slijepom ulicom zvanom rat.
Ako se odlučite pretražiti ime Srđan Aleksić na internetu, u svakom članku pročitat’ ćete ime i nacionalnost ČOVJEKA kojeg je spasio. Ipak ovim tekstom želim naglasiti da je Srđan spasio čovjeka. Da li je on bio njegov prijatelj ili sugrađanin ili potpuni neznanac, turist u njegovom voljenom Trebinju, apsolutno nije bitno da bi se njegov čin okarakterisao herojskim.
Jednako je herojski spasiti bilo kojeg čovjeka, jer je nemoguće staviti cijenu na ljudski život i reći da je nečiji više ili manje vrijedan. Nemoguće je vrednovati jedan ovakav čin na osnovu toga ko ga je spasio.
Međutim, moguće je kvantificirati našu zahvalnost prema očuvanju života, moguće je procijeniti koliko smo naučili od Srđana. Nažalost, procjena je razočaravajuća.
Srđanu Aleksiću je 2007. godine u Sarajevu posthumno dodijeljena Povelja Helsinškog odbora za ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Iste godine, Radio-televizija Srbije je snimila dokumentarni film “Srđo”. Naredne, 2008. godine, više od 120 nevladinih organizacija iz regiona zatražilo je od gradskih vlasti u regionu da jednoj ulici u svojim gradovima daju ime Srđana Aleksića. Koalicija nevladinih organizacija Građanska Vojvodina inicirala je da u centru Novog Sada od 2009. godine jedan prolaz nosi ime po Srđanu Aleksiću. Potom je još nekoliko gradova u regionu jednu ulicu ili prolaz nazvalo po njemu. Skupština i Vlada Vojvodine su 2011. godine posthumno dodijelili nagradu za toleranciju Srđanu Aleksiću. Nezavisno društvo novinara Vojvodine i Udruženje BH novinari iz Bosne i Hercegovine su 2014. i 2015. godine snimili nekoliko dokumentarnih filmova inspirisanih njegovim herojstvom. Prije 12 godina ustanovljena je novinarska nagrada “Srđan Aleksić”, te je tri godine poslije postala dijelom Mreže za izgradnju mira u Bosni i Hercegovini.
Teško je čak i nabrojati sve načine i mjesta na kojima je odata počast ovom mladiću. Ime Srđana Aleksića je 15 godina čekalo na svoju ulicu u Sarajevu, a u rodnom Trebinju je još nije dočekalo, kao ni u našoj Tuzli. Treba podsjetiti da je neformalna grupa građana, podržana od strane Omladinskog pokreta “Revolt”, podnijela je inicijativu za imenovanje jedne od tuzlanskih ulica po Srđanu Aleksiću još 30. marta 2009. godine, te se do danas, tadašnja općinska uprava, današnja gradska, nije oglasila po pitanju ove inicijative.
Priča poput Srđanove nema mnogo, zbog čega je važno da je ne prepustimo zaboravu. Ipak, čini se kako se iz godine u godinu sve manje pitamo “Ko su naši današnji heroji?”. Inspirisani pričom iz Trebinja, organizaciji Građanske akcije Pančevo i Nezavisnog društva novinara Vojvodine (NDNV), a uz podršku forumZFD-a Srbija organizovali su 27.januara ove godine istoimenu tribinu. Učešće u diskusiji uzeo je i predstavnik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Damir Arnaut.
Primjer paralmentarca Arnauta nam govori da, ako ste se danas probudili u Bosni i Hercegovini i željeli odati počast herojskom činu, osvijestiti buduće generacije i naučiti ih pravim vrijednostima, morate otići kilometrima van granica Bosne i Hercegovine.
Na datum kada se planetarno sjećamo žrtava Holokausta, mi se svim silama trudimo zaboraviti lokalne heroje. Pokoja sporadična ulica, polaganje cvijeća na groblju i malobrojne grupe građana i građanki okupljenih oko zajedničkih ideala ne smije biti dovoljno da bi se dokazalo da spašavanje ijednog ljudskog života nosi vrijednost spašavanja čitavog čovječanstva, kako je zapisano u svetim knjigama.
Srđan Aleksić možda u historiji ostaje zapamćen po svom posljednjem ljudskom činu, ali daleko od toga da je to bio jedini put kada je on pokazao da ima sve kvalitet jednog istinskog heroja. Plivač i glumac, među prvima je bacio pušku na zemlju na ulicama Trebinja, u nadi da će i ostali razumjeti kao i on besmisao rata i da će slijediti njegov primjer. Vidimo da su i danas svi Srđani ovog Balkana u manjini i da njihove činove bacanja pušaka zaglušuje bombardovanje ratnohuškačkom retorikom.
Kako smo kolektivno permanentno zatočeni u nekom vremenu odsustva rata gdje ne nedostaje priče o podjelama, različitosti, nacionalnosti, vjerskoj opredjeljenosti i mržnji, važno je da što više damo glas pričama u kojima zajedništvo, suživot i tolerancija igraju glavnu ulogu. U Srđanovoj priči ne možemo reći da su dobrota i ljudskost izašli kao pobjednici iz borbe, jer je cijena na kraju ipak bila ljudski život, Srđanov život. Unatoč svemu, vrijednosti koje je on imao pokazale su se kao nepobjedive.
Sir Martin Gilbert objavio je knjigu “Pravednici, nepoznati heroji holokausta” u kojoj je ispripovjedao priču od oko 20.000 ljudi koji su brojne Židove spasili od nacističkih progona. Priče se protezu od Poljske do Italije preko Francuske do Norveške. Sve su jednako vrijedne kao i Srđanova. Muzej Jevreja Bosne i Hercegovine smješten u prostorijam nekadašnjeg Starog hrama, u najstarijoj sinagogi u Bosni i Hercegovini, također ima trajnu izložbu priča o ljudima iz Bosne i Hercegovine koji su i po cijenu vlastita života spašavali Židove od Holokausta. Ova izložba je kaleidoskop prošlosti koji nam daje moć da vidimo u budućnost, a naša je odluka da li ćemo ići putem zaborava ili učiti na greškama. Heroji iz muzeja skoro da su zaboravljeni. Rijetki su posjetioci, najčešće turisti koji obilaze ovu izložbu. Priči o Srđanu prijeti ista budućnost
zatočeništva, a u najvećoj opasnosti su dobrota i ljudskost koje su neraskidive od čovječanstva.
Smijemo li dopustiti sebi i da li bi nam Srdjan oprostio da ponovimo greške iz prošlosti i da dopustimo bilo kome da otima ono najsvetije – život? Hoćemo li i možemo li sebi oprostiti da budućim generacijama uskratimo priču o herojskom činu Srđana Aleksića?
AUTORICA: Azra Musić
Kao Dan borbe protiv duhanskog dima obilježava se 31. januar. Prema podacima SZO, u svijetu godišnje oko 6 miliona ljudi umire od posljedica pušenja, od čega 80% u zemljama u razvoju i nerazvijenim zemljama. Bosna i Hercegovina se nalazi među 13 vodećih zemalja svijeta po količini konzumiranih cigareta po glavi stanovnika na godišnjem nivou. Pored starijih i punoljetnih pušača kojima cigarete služe kao sredstvo borbe protiv stresa ili jednostavni užitak i predah od užurbane svakodnevice, trenutno 24,4% školske djece konzumira duhanske proizvode, što je za 7% više u odnosu na rezultate istraživanja iz 2013.
Zašto je sve veći broj maloljetnih pušača koji još uvijek idu u osnovnu ili srednju školu? Glavni uzrok tog rastućeg problema krije se u prevelikoj dostupnosti duhanskih proizvoda maloljetnicima. Cigarete se mogu kupiti u svakoj prodavnici, od hipermarketa do kioska, ali skoro nigdje uslov za kupovinu kutije cigareta nije pokazana lična karta. Na taj način, maloljetna djeca mogu bez problema kupiti cigarete, pa ih onda opušteno konzumirati na javnim mjestima, jer ne postoje odgovarajuće kazne i zabrane koje bi takve situacije regulisale. Maloljetnici počinju konzumirati duhanske proizvode iz različitih razloga, ali nedostatkom zakona koji bi uspješnije regulisao kupovinu i konzumiranje duhanskih proizvoda, sve im je dozvoljeno.
Problemi nastaju i kada roditelji konzumiraju cigarete dok se u istoj prostoriji nalaze njihova maloljetna djeca koja su primorana udisati štetni duhanski dim, i u čijim očima se previše rano normalizuje pušenje. Također, u većini restorana i kafića ne postoji adekvatno odvojen prostor za pušače. Iako su zastupnici u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH još u maju podržali Nacrt zakona o kontroli i ograničenoj upotrebi duhana, duhanskih i ostalih proizvoda za pušenje, Dom naroda ga nikada nije stavio na dnevni red. Tim povodom se tada oglasio i doktor Mirsad Kacila. “Ovim putem javno ih pozivam da objasne zbog čega to rade, koji je razlog što nas brukaju i pred Evropskom unijom i pred normalnim svijetom. Zašto ne žele tu tačku staviti na dnevni red i usvojiti je? Na njihovu žalost, većina ljudi u ovoj državi želi da se donese taj zakon.
Ne želim da prejudiciram i nisam onaj koji sluša priče, ali postoje razni umovi koji ukazuju na određene institucije koje pokušavaju da vrbuju određen broj poslanika. To bi bio jedan mali signal dobre volje u ovom bunilu koje vlada kod nas i haosu koji su napravili gospoda političari, uključujući dio političara iz Federacije BiH. Postoje određena lobiranja i ne želim da vjerujem u to. Ta lobiranja su kontraproduktivna. Mislim da se treba stati ukraj tome, posebno kod lobiranja ljudi koji predstavljaju državu.”, rekao je doktor Kacila. Konzumirati duhanske proizvode ili ne, svakako je lični izbor svakog od nas i na to niko ne može uticati. Međutim, očigledno je da nam je potreban zakon koji će zaštiti maloljetnu djecu od mnogobrojnih posljedica konzumiranja duhanskih proizvoda i samog udisanja duhanskog dima.
AUTORICA: Azra Musić
Obrazovanje je ljudsko pravo, javno dobro i javna odgovornost, a kao Međunarodni dan obrazovanja obilježava se 24. januar. Posvećen je jačanju uloge obrazovanja za uspostavljanje globalnog mira, razvoja i napretka. U skladu sa tim ciljem bismo svi, a posebno nadležni za razvoj i poboljšanje kvalitete obrazovanja, trebali raditi svakodnevno. Koliko se ulaže u perspektivne mlade učenike i studente, a i koliko je napretka ostvareno u razvoju samog obrazovanja možete i sami zaključiti, nakon što pročitate sljedeće podatke.
Svjesni smo činjenice da naš obrazovni sistem ne ide u korak sa vremenom i razvijenijim evropskim državama, a to je dokazalo i PISA istraživanje 2018. godine putem kojega je utvrđeno da minimalni nivo postignuća u matematici ne dostiže 58% učenika (OSCE prosjek je 24%), u prirodnim naukama je to 57% (OSCE prosjek je 22%), a u čitanju 54% (OSCE prosjek je 23%). Zaključak je da učenici nemaju osnove razumijevanja gradiva, kritičkog razmišljanja i funkcionalne pismenosti.
Još jedan od dokaza da perspektivni i vrijedni mladi ne dobivaju dovoljnu podršku od institucija zaduženih za razvoj obrazovanja je slučaj studenata Pravnog fakulteta u Tuzli koji su zamalo ostali bez prilike da učestvuju na prestižnom Vis Moot takmičenju, koje je najeminentnije takmičenje iz oblasti međunarodne trgovinske arbitraže. Razlog tome je to što Univerzitet u Tuzli nije želio platiti kotizaciju za takmičenje. Naime, ovo je peta godina zaredom da Pravni fakultet predstavlja Univerzitet na ovom takmičenju, ali i peta godina kako ekipi Pravnog fakulteta, jedinim predstavnicima Univerziteta, izostaje podrška istog u svakom smislu. Predstavnici tima su također naveli da su jedini učesnici, od 450 fakulteta i 3800 studenata, kojima fakultet ne može platiti kotizaciju.
Šta je to bitnije od pružanja podrške ovoj grupi vrijednih i talentovanih ljudi, ostaje misterija.
Nažalost, ovo nije jedini ovakav slučaj. Namještanje ispita, proslijeđivanje ispitnih pitanja odabranim studentima i ispiti koji se ne mogu položiti praznog indexa nama su već svakodnevica. Takve malverzacije već su normalizovane i duboko ukorijenjene na većini fakulteta kako u Tuzli, tako i u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Uz ovakav obrazovni sistem teško da se možemo nadati nekom napretku, ali sretan nam svima Dan obrazovanja.
