Politika

9 Augusta, 2021BiHKolumnePolitika

PIŠE: Almasa Bečić

Nakon 12 godina, Valentin Inzko napušta funkciju šefa OHR-a, a na scenu stupa novi visoki predstavnik u BiH. Ovoga puta Nijemac, Bavarac. Christian Schmidt. Političar iz zemlje naših snova.

Očekivanja od novog šefa OHR-a poprilično su velika. Pripisujemo li to njegovom dugogodišnjem iskustvu političara ili smo se samo zasitili dvanaestogodišnje zabrinutosti, predstoji da se vidi. Da se radi o iskusnom političaru govori njegova biografija. A da li će nam političar iz zemlje naših snova osigurati bolju budućnost, ispunjenje uslova i ciljeva iz programa 5+2, doprinijeti stabilnosti BiH osiguranjem dosljedne provedbe civilnih aspekata Općeg okvirnog sporazuma za mir, ne zavisi samo od Schmidta, već i od naših kravataša, vječitih kočničara promjena, te njihove spremnosti na saradnju.

Izabran od strane Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira, sam Schmidt kaže da je spreman sarađivati sa međunarodnim vođama, izabranim predstavnicima, ali i građanstvom:

Glavni fokus mog primarnog rada bit’ će na postizanju bliske koordinacije s drugim međunarodnim i nadnacionalnim vođama i razmjeni ideja s izabranim predstavnicima, ali i s građanima, posebno mlađom generacijom.

Na inauguracijskoj press konferenciji održanoj 06.augusta 2021.godine u Sarajevu, novi visoki predstavnik najavio je da će glavni fokus njegovog djelovanja biti na izgradnji dobrih veza. Dodao je kako Bosna i Hercegovina treba postati primjer kvalitetnog života, te da je fokus na zajedničkoj budućnosti, a ne cementiranju podjela.

Dvije najvažnije stvari koje je tada pomenuo, ističući da sva tri konstitutivna naroda vidi na istom nivou, bile su raditi na tome šta da se ponudi građanima i građankama, te uključiti Međunarodnu zajednicu kako bi se integrirale zemlje koje nisu u Evropskoj uniji.

Christian Schmidt navodi da je potrošeno previše vremena na gledanje u prošlost formirajući na taj način određeni narativ o prošlosti i dramatičnoj historiji koja nije započela ni 1991. niti 1992., već stoljećima ranije, te da njegov zadatak nije donošenje novog vlastitog narativa, već da bude ključ promjene.

Znamo historiju, poštujemo historiju, i ono najvažnije, poštujemo žrtve bez obzira kojoj nacionalnosti pripadale – svaka žrtva mora biti jednako oplakana. Ključno je šta učiniti da se spriječe eventualne nove situacije nalik onima iz prošlosti. To je zadatak naše generacije, generacije 21. stoljeća – da djelujemo, a ne da samo sjedimo i kukamo o prošlosti.

I dodaje:

Kao Nijemac, vrlo dobro znam o čemu govorim – nema apsolutno nikakvog opravdanja za glorificiranje pravosnažno osuđenih zločinaca.

Također, pominjući euroatlantski put BiH, ističe da je važno pratiti zemlju na njenom putu u Evropu:

Oni koji žele pristupiti EU, moraju se pridržavati njenih direktiva, Bosna i Hercegovina treba prije svega ispuniti 14 preporuka koje joj je EU zadala.

Važno je i to da je Schmidt pomenuo da je fokus na mladim ljudima govoreći kako mladi odlaze u zemlje poput Njemačke, Austrije, Amerike, pominjući pri tome da je razmjena dobra, ali da ista podrazumijeva i da se ljudi vraćaju nazad – a vraćaju se samo onda kada vide priliku za normalan život:

Šta je onda posao političara? Ne samo da sjedi i govori kako mladi odlaze, već da se zapita šta uraditi da se te iste mlade ljude vrati.

Dotakao se Schmidt i funkcioniranja pravosuđa kao organizacijske strukture neophodne za sticanje povjerenja svih građana i građanki u bolje sutra:

Nažalost, neka od područja koče funkcionalnost Bosne i Hercegovine kao države. Svoje pozitivno iskustvo iskoristit’ ću za izgradnju bolje budućnosti ove zemlje.

Nada umire posljednja, pa tako ćemo se i mi još nadati najboljem od onoga što nam Schmidt može ponuditi.

Kada govorimo o prethodnim visokim predstavnicima u BiH, Carl Bildt, Carlos Westendorp, Wolfgang Petritsch, Paddy Ashdown, Christian Schwarz-Schilling, Miroslav Lajčak, imali su različite rezultate. Ali, govorimo li o dobrim praksama, vrijedi se prisjetiti Paddyja Ashdowna i vremena u kojem se osjetio napredak. Ashdown je primjer da korištenje bonskih ovlasti vodi zemlju naprijed. Za razliku od njega, Inzko se nema čime pohvaliti, jer ne samo da je zadržao status quo čime je blokirao svaki mogući napredak, već se stanje pogoršalo u odnosu na period prije preuzimanja funkcije.

Kako je to izgledalo prethodnih 12 godina?

Navikli smo traćiti godine, pa smo tako u nepovrat izgubili i prethodnih 12. Inzko je dokazao da ukoliko nema sankcije, ukoliko se evropske norme i standardi ne nameću bonskim ovlastima, zemlja ne može ići naprijed.

Brojne političke krize u BiH, uključujući prijetnje referendumom za nezavisnost RS-a, osim zabrinutosti sad već bivšeg visokog predstavnika, nisu naišle na adekvatnija rješenja i odluke.

Poput naših politikanata, takav je bio i Inzko. Zabrinut s nekoliko obećavajućih govora, lijepih priča o budućnosti, ali rezultati su izostali. I dok naši politikanti pričaju o Evropi, institucijama, pravosuđu, javnoj upravi, ne daju rješenja kako nefunkcionalnost istih popraviti, ništa ne rade na uređenju kako zakonskog okvira tako i sprovođenju ranije obećanih odluka. Nažalost, moglo bi se reći da je Inzko odgovarao svim nacionalnim političkim garniturama na svim stranama u BiH, ali i regiji.

Premotali smo dvanaest godina naših života bez ikakvog cilja. Za to vrijeme, politikanti su postali bogatiji za dobre apanaže, naknade, ali i podebljali svoje novčanike. A mi? Od srijede do petka, nismo se makli dalje od početka. Čak smo u ovom periodu nazadovali i vratili se u prošlost.

Reforme neophodne za članstvo BiH u EU nisu provedene. Etnonacionalisti sa sve tri strane koče točak promijena. Na sceni su pokušaji revizije prošlosti, priče o podjelama svih vrsta, promjenama granica, promjeni izbornog zakona u smislu daljeg stvaranja mehanizama za nove podjele. Potvrđuju to i riječi Zijada Bećirovića, direktora Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, koji navodi:

BiH je već trebala biti u Evropskoj uniji i NATO-u, ali je izgubila 12 godina. Upravo je visoki predstavnik trebao voditi BiH prema Briselu. On i sve članice Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira snose odgovornost što BiH za 12 godina nije ostvarila napredak.

Shvatio je to i Inzko, pa je pred sami kraj mandata iskoristio bonske ovlasti. Nakon 12 godina. I to nametanjem izmjena Krivičnog zakona, tačnije Zakon o zabrani negiranja genocida i zločina protiv čovječnosti.

Interesantno je to, jer se Inzko, obzirom da je nametnuo zakon pred sami kraj mandata, nije trebao baviti provedbom istog, već je to ono čime se njegov nasljednik treba baviti. Kako će se i na koji način novi visoki predstavnik ophoditi prema „poklonu“ njegovog prethodnika još uvijek ne znamo, ali prisjetimo li se riječi izgovorenih na press konferenciji onda ostaje nada da će provedba istog uvidjeti svjetlo dana.

Schmidt nema izbora. Poništenje Inzkove odluke je isključeno. Preostaje da se nađu mehanizmi za njenu sprovedbu na terenu.

Da Schmidt zna kako se radi u uređenoj državi, da je dobar političar uopće se ne dovodi u pitanje, ali da li će preuzeti rizik koristeći bonske ovlasti da ovu zemlju konačno izvuče, pokrene naprijed, riješi sve one kočničare koji to sprečavaju, ostaje da vidimo. Prethodnu deceniju puno toga je propušteno da se uradi. Odgovor na pitanje koliko će popravka grešaka koštati novog visokog predstavnika nećemo dugo čekati. Novi visoki predstavnik će morati biti više posvećen i praktičan, a manje zabrinut. Stvarnost u Bosni i Hercegovini traži ne samo sprovedbu ove odluke, već i donošenje novih sličnih ovoj, koje će biti praktične smjernice ka stvaranju funkcionalne države koja će moći biti članica Evropske unije na zadovoljstvo svih njenih građana i građanki.

Bit’ će ovo i svojevrstan reality check svima nama da se ne možemo uvijek oslanjati isključivo na jednu osobu da nas vodi za ruku, bez da glavne aktere naše politike pozivamo na odgovornost. Jer, u trenutku kada pustimo tu ruku počinjemo lutati u beznađu. Ne shvatimo li to, bit’ ćemo samo akteri one narodne „niti zna hodati niti se da vodati“.

Pročitaj više...