Za društvo koje čini veliki broj pojedinaca i pojedinki koji smatraju neku informaciju ili vijest istinitom jer je „bilo na televiziji“ ili „pisalo u novinama“ ne možemo baš reći da je medijski pismeno. Takvo je naše društvo. Stariji članovi društva, oni koji su nas odgajali, živjeli su u jednom sistemu koji nije njegovao duh slobode medija i istina je dolazila uvijek iz jednog izvora – države odnosno partije. Oni nisu imali ni interneta, ni sve širine, pozitivne i negativne, koju internet sa sobom nosi. U školama se djecu generalno ne motiviše da propituje kako ni svijet oko sebe, tako ni medijski sadržaj koji konzumiraju. Ipak, pomaka ima i treba ih priznati.
Medijski radnici i nevladin sektor polahko počinju uviđati probleme koje nekritičko pristupanje medijima može proizvesti, te se udruženim snagama bore s tom pošasti. Ono što zaista otežava rad sa mladima jeste vrlo slabo uređen zakonski okvir u kojem mediji mogu djelovati. Tako, naprimjer, najveći problem predstavljaju anonimni portali i društvene mreže koji su najveći proizvođači lažnih vijesti koje onda često prenesu i neki relevantniji mediji, pa čak i javni servis. U današnjem trenutku, kad su klikovi (čitaj novac) njavažniji (možda i jedini!) motiv pri objavljivanju informacija, jasno je da mediji neće mnogo razmišljati da li objaviti neku lažnu vijest, dezinformaciju ili manipulaciju (a ako to rade na internetu, vrlo je vjerovatno da neće snositi nikakav vid odgovornosti). Način kako mediji rade i izvještavaju nije samo neka sporadična maligna (još jedna u nizu) društvena pojava. Moramo biti svjesni da su mediji oni koji vrlo često kreiraju javno mnijenje o raznim pitanjima, pa onda je valjda jasno da su mediji u interesu onih kojima treba društveno odobravanje za vlastito djelovanje. Najčešće su ovdje radi o političkim figurama. Pa tako se neka društvena grupa može do te mjere stigmatizirati ili predstaviti takvim neprijateljem da je publika, koja taj sadržaj konzumira, spremna fizički odstraniti tog neprijatelja. Takvih slučajeva kroz historiju ima mnogo kako onih ekstremnih do manje drastičnih. Počev od holokausta nad Jevrejima do agresije na Ukrajinu.
Državni aparat koji medije drži u svojim rukama moćan je do te mjere da odobri rat ili motiviše na nasilje. Neznanju se moramo oduprijeti. Svako od nas može djelovati, makar to bilo na našem mikro nivou, u krugu bliskih ljudi. Ja možda svojoj 80-godišnjoj rahmetli nani nisam mogla objasniti da polarni medvjedi iz Coca-Cola reklame nemaju ljudske karakteristike, da ih niko nije tako dobro istrenirao, da je to montaža, ali sigurno da mogu svojim informatički pismenim prijateljima koji ponekad prosto nemaju vremena da vijest pročitaju do kraja, pa samo pročitaju naslov.
„Ovaj blog je proizvod inicijative „Čitaj i Pitaj“ u sklopu koje je pripremljena i provedena istoimena medijska kampanje na društvenim mrežama i istoimeni online webinar.“
