Novembar 2020

Pregled naših obavijesti i aktivnosti

Omladinski pokret “Revolt” izdao publikaciju eseja nastalih u okviru “Škole političkog aktivizma 2020.”

27 Novembra, 2020BiH Tuzla

Publikaciju eseja nastalih u okviru “Škole političkog aktivizma 2020.” možete preuzeti na linku (Publ_Revolt_Finall).

Ova publikacija je rezultat „Škole političkog aktivizma“, projektne aktivnosti u organizaciji Omladinskog pokreta „Revolt“, nastale kao svojevrsna reakcija na aktuelna zbivanja u Bosni i Hercegovini u cilju obučavanja mladih ljudi vještinama potrebnim za efektivno učešće i doprinos jačanju demokratije u njihovim lokalnim zajednicama.

U periodu od 03.-10.08.2020.godine, grupa mladih perspektivnih pojedinaca/ki iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine, od kojih su nekolicina kandidati/kinje na ovogodišnjim lokanim izborima, uzela je učešće, a imali su priliku da slušaju predavanja o temama iz sfere lokalne politike, demokratije, vladavine prava, te omladinskog aktivizma.

Mladi kao politička bića, Medijska pismenost, Historijski revizionizam, Osnove političke ekonomije, Politička ekonomija i zajedničko dobro, Politički kompas i vrijednosti, Lokalna politika, Omladinske politike i omladinsko učešće tematske su cjeline kojima su se učesnici i učesnice bavili tokom sedmodnevne „Škole političkog aktivizma“.

Prisutni su imali mogućnost nadograditi ranije usvojena znanja i liderske vještine, ali i učiti o načinima djelovanja kako na lokalnom, tako i na globalnom nivou u svrhu poboljšanja kvalitete života, s posebnim fokusom na mlade ljude i njihov položaj u modernom demokratskom društvu. Grupa mladih ljudi imala je priliku čuti i iskustva istaknutih aktivista/kinja iz Bosne i Hercegovine ali i regiona, poput Asje Dizdarević, Dine Bajraktarević, Amine Imamović, Dajane Bakić, Darka Brkana, Dine Šakanovića, Predraga Momčilovića, Luke Božovića i Branka Ćulibrka. Pored njih, učešće u predavanjima uzeli su i profesori iz Banjaluke, Sarajeva i Tuzle: Anđela Pepić, Indira Šabić, Enes Osmančević, te pravni ekspert Vehid Šehić.

Svjesni činjenice da je aktivizam u današnjem svijetu nedovoljno cijenjen, što nije neočekivano budući da živimo u komercijalizovanom društvu gdje je sva valurizacija u novcu, sasvim je očekivano da neke vrijednosti iz prošlosti poput porodice, solidarnosti, povjerenja, vjere, nisu atraktivne. Kao članovi i članice Omladinskog pokreta „Revolt“ odlučili smo dati na značaju istome, odnosno omladinskim politikama i omladinskom učešću u proaktivnom djelovanju u procesu donošenja odluka koje se tiču cijelog društva. Osnovni motiv bio je objasniti vrijednosti aktivizma u kreiranju mjesta za sve one koji žele napredak u sferama ekonomskog, političkog, kulturnog, medijskog i svakog drugog djelovanja. Izostanak djelovanja i podrške institucija Bosne i Hercegovine dodatni je razlog koji negativno djeluje na mlade, te ih tjera da u nedostatku motivacije odlaze u neki bolji svijet koji će im omogućiti sve ono što njihova matična država nije bila u stanju pružiti.

Dugoročni cilj projekta pored motivacije građana/ki da donose informirane odluke, unaprijede svoj angažman u procesima donošenja istih na lokalnom nivou, te da zahtijevaju odgovornost i transparentnost izabranih političara i
političarki koji su izabrani/e da ih predstavljaju u mandatu od četiri godine, jeste i težnja jačanju mehanizama odgovornosti koji će obezbijediti efektivne platforme za participaciju svih građana/ki bez obzira na dobnu skupinu, te zadovoljiti njihova prava u oblikovanju i monitoringu odluka koje ih se tiču.

U vrijeme kada se sve veći broj mladih uključuje u politiku i političke procese, pa su samim tim plijen manipulacija, veoma je važno poduzeti konkretne korake u sferi političkog opismenjavanja mladih, posebno onih koji se po prvi puta kandiduju. Pored toga, važno je naučiti kako biti na pozicijama moći, ali istovremeno biti aktivista/kinja, što prelazi uobičajne granice očekivanja javnosti. Odnosno, biti predstavnik/ica koji ambiciozno gura društvo ka promjenama u cilju dostizanja socijalne pravde, a ne postizanja kontrole nad građanstvom. Aktivizam je, historijski gledano, igrao glavnu ulogu u pobjedi nad robovlastištvom, borbi protiv diktatorskih režima, zaštiti radnika/ica od eksploatacije, zaštiti okoliša, promociji jednakosti među polovima, borbi protiv rasizma i drugim važnim društveno-političkih problemima. Drugim riječima, aktivizam je bunt protiv onoga što nam se nameće kao postulat. Za aktivizam lijek nije antibiotik, već vitaminska bomba koja nam daje energiju za dalje borbe. Vrisak koji ide izvan zadanih granica konvencionalne politike. Protivljenje koje za cilj ima alarmiranje na postojeće
nepravilnosti i rad na ispravljanju istih.

Prijatno smo iznenađeni angažmanom, voljom i entuzijazmom mladih ljudi koji su do jučer bili neprimijetni u svojim zajednicama, a danas tako hrabro brane stavove sebi sličnih sukobljavajući se s okoštalom strukturom koja ne bi željela bilo kakve promjene. Intencija i smjer su pozitivni, samo još nedostaje kvantitet.

Ako to ne bude dovoljno ove godine, zasigurno neće nedostajati naredne. Primijetan je rezultat kod svih učesnika/ca koji su u individualnim razgovorima iskazali svoj utisak i osjećaj da su jasniji u svojim izražavanjima i postupcima, te da im je Škola donijela mnogo korisnog što žele unaprijediti. Kako kažu, iako su u jednom trenutku sumnjali u to da li da se bave aktivizmom, shvatili su da su upravo sada na pravom putu koji ih vodi u dalje pobjede.

Danas, kada se sve svelo na testiranje „kojih je više“, bez jasnog programa djelovanja, ova grupa mladih ljudi će pokazati svijetu kako se prave promjene. Naravno da se iskustvo ne stiče preko noći, već je to kontinuirani proces koji je izložen raznim propitivanjima odanosti ideji, upornosti i toleranciji. Elem, vremenu. Što bi rekli naši stari: Ništa se ne dešava preko noći. Sazrijevanje je ključ uspjeha, a mi vjerujemo da su naši ovogodišnji učesnici/ce pravi ljudi na pravim mjestima puni želje i elana za rješavanje novih izazova koji se pred njih budu stavljali, svjesni da u tom sazrijevanju ne smiju od lijevih postati desni, odnosno od desnih lijevi. Cilj je jasan – jedino uporan rad, trud, zalaganje i svakodnevno učenje dovest’ će pojedinca/ku do jasnih rezultata.

Tim omladinskog pokreta Revolt

Pročitaj više...

Fašizam – jučer, danas, sutra

9 Novembra, 2020BiH Kolumne

AUTORICE: Elmira Begić, Almasa Bečić

9. novembra 1938. godine nasilje na njemačkim ulicama označilo je početak državnog organizovanog, pravno legitimisanog i javno podržanog progona Jevreja, koji je završen ubistvom velikog broja nedužnih muškaraca, žena i djece. Taj događaj – poznat kao Kristalna noć– smatra se simboličnim početkom Holokausta i obelježava sa kao Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma.

Iako je u teoriji ljudska civilizacija značajno napredovala, ne bi se reklo da je isti slučaj i u stvarnosti. Iako se često pozivamo na izreku Historia es magistra vitae, čini se da nas nije puno čemu naučila. Primitivno se ponašamo s obzirom na sva civilizacijska dostignuća koja su nam manje-više olakšala život, ali i pripremila za budućnost u kojoj, blago rečeno, ne znamo šta nas očekuje, osim novih sukoba. Jedno je sigurno – očito bi neki htjeli da točak historije vrate unazad.

Lutajući od 9. maja do 9. novembra svake godine, odnosno, od obilježavanja Međunarodnog dana pobjede nad fašizmom do Međunarodnog dana borbe protiv fašizma i antisemitizma, pitanje je koliko shvatamo važnost borbe i kulture sjećanja?

Fašizam je problem s kojim se borimo stoljećima. Danas je on sve prisutnija tema u javnom diskursu, ali idalje se o njemu ne govori na pravi način. A odgovora na pitanje – zašto fašisti i danas vladaju i koji je njihov cilj – ima više. Zaustaviti civilizacijski tok. Vratiti se u davno prevaziđene faze. Dok izdefiniramo gdje smo i šta smo, život nam prolazi, a mi samo tapkamo u mjestu. Nikako da se dotaknemo pitanja – Kuda idemo? Sadašnjost definiramo gledajući u prošlost, pa i više živimo u prošlosti nego u sadašnjosti. A o onome što će biti u budućnosti, ni ne pomišljamo. Sve u svemu, može se reći da živimo u mitskoj slobodi kojom se dičimo. Žalosna je činjenica da nakon toliko godina, fašizam nije utihnuo. Više ne kao ideologija, već shvatanje koje nas vodi dalje kroz život. Idalje se više bavimo problemima, nego njihovim rješenjima.

Ponekad pomislim da je odnos prema antifašističkim vrijednostima u najmanju ruku nemaran. Osvrnimo se na društvo u kojem mi živimo. Svake godine organizujemo manifestacije, skupove povodom važnih antifašističkih datuma, a da pri tome država nema zvaničan i ozbiljan odnos prema fašizmu i fašističkim pojavama? Država Bosna i Hercegovina, koja je prije nešto više od dvije decenije bila najpogodnije tlo za bujanje fašističke ideologije koja je pred očima Europe ponovo odnijela stotine hiljada žrtava. Kad ćemo konačno postati svjesni da antifašizam nije apstraktan pojam već da on predstavlja samokontrolu sopstvenih nagona, vodeći pri tome računa da nikada ne uradiš nekome nešto što ne bi volio da on uradi tebi.

Ubijaš, a ne znaš da i sam možeš biti ubijen!

Baš na današnji dan, 1993. godine pripadnici HVO-a su stalnim granatiranjem srušili Stari most u Mostaru. Skupa sa njime je srušena stara jezgra grada, uključujući nekoliko džamija, medresu i najstariji hamam u Hercegovini.
Na isti dan, na trgu ZAVNOBiH-a, desio se masakr kojeg je počinila srpska vojska tokom kontinuiranog granatiranja opkoljenog Sarajeva.
Rušenje kulturnih spomenika i ubijanje nedužnih civila, samo su dio kampanje fašističke politike čiji je krajnji cilj bio etničko čišćenje. Zašto? Dobro znaju oni koji su granatirali Stari most u Mostaru zajedno sa njenom starom jezgrom grada da nije postojao niti jedan drugi način da se razbije godinama uspostavljana saradnja i prijateljstvo naroda Bosne i Hercegovine zasnovano baš na principima antifašizma.

Brutalnost posljednjeg rata pokazuje da je jedan od osnovnih ideja vodilja uglavnom nazadne misli pokušaj revanšizma upakovanog u reviziju historijskih činjenica kroz pojedinačne kolateralne sudbine onih koji su za vrijeme socijalističke Jugoslavije snosili nepravične posljedice zbog zla kojeg su napravili čelnici NDH i disidenti Kraljevine Jugoslavije.

Fašizam nije statičan. Vrlo vješto mijenja oblike. Po identičnom principu, veličajući fašističke vrijednosti – jučer, 8. novembra 2020. godine, mladi ljudi, studenti/ce, stali su u odbranu Radovana Karadžića, osuđenog ratnog zločinca. Kako navode, ponose se činjenicom da je njihov studentski dom nazvan po njemu – po čovjeku čija je politika oličje fašizma u njegovom najgorem obliku. Negiranje zločina, golirifikacija istog, dehumaniziranje žrtava su samo jedan od oblika fašizma s kojima se najčešće susrećemo u postratnom periodu. Kako zaluđenost potrebom da opravdaš neopravdivo može dekriminalizirat’ čovjeka pravosnažno osuđenom u Međunarodnom sudu u Haagu za genocid nad bošnjačkim narodom. Mladi ljudi koji su stali u odbranu ideologije ovakvog monstruma su samo dokaz da fašizam nije mrtav. Upravo Genocid u Srebrenici ima sve elemente Kristalne noći.

Osim ovih neprikrivenih u današnjem vremenu su prisutne suptilne verzije vraćanja ideologija koje pod krinkom odbrane i zaštite kako naroda, tako i stanovništva medijskom manipulacijom kreiraju društvo u kome će glas pojedinačnog građanina/ke biti nečujan i nebitan. Borba protiv takvih namjera će biti mnogo teža budući da svjesne građane/ke vrlo vješto mogu optužiti za širenje “teorija zavjere”. Poraz populizma je dobro uzdrmao osnovne ideje Evropske Unije, te otvorio put vraćanju ideologija sličnih onima iz Kristalne noći.

Revidiranje koje se ne provodi na osnovu novootkrivenih činjenica nego upravo prečišćavanjem ili negiranjem nedvojbenih činjenica upravo je falsificiranje, odnosno prilagođavanje prošlosti u svrhu podupiranja stavova koje politička partija koja reviziju provodi, zastupa danas. Sve to u cilju relativiziranja zločinačkog karaktera fašističkih režima. Ona se danas kod nas demonstrira na različite načine: davanjem imena ulica, škola, trgova. Zato je revizionizam u smislu falsificiranja historije ugrožavanje sljedećih generacija. Neamnestirajući niti nespretne pokušaje revizije od strane bošnjačkih političara ipak je prisutna kritična masa u okviru istog naroda spremna osuditi takve pokušaje dajući imena škola u gradu Sarajevu poput Osnovne škole „Mustafa Busuladžić“. Međutim, nije sigurno da ta kritična masa postoji u Mostaru gdje se također pojavljuju aktivni učesnici i bojovnici NDH čija imena i danas nose imena ulica kao što su Ulica Mile Budaka, Ulica Jure Francetića, Ulica Vokića i Lorkovića i inih.

Kristalna noć smatra se simboličkim početkom sistemskog iskorjenjivanja židovskog naroda koji je počeo diskriminacijom i isključivanjem njemačkih Židova/ki još 1933. godine i naposljetku doveo do ubojstva milijuna Židova/ki. Nastradali su i brojni drugi i drugačiji – tzv. neprijatelji/ice njemačke države: LGBT osobe, kriminalaca/ke i asocijalnih ljudi, članovi/ce različitih religijskih zajednica, osobe s mentalnim tegobama, politički prestupnici/ice poput komunista/kinja i socijalista/kinja, španjolskih republikanskih izbjeglica, manjina poput Roma/kinja i ostalih.

Socijalne pravde nemamo. Preosjetljivi smo na kritiku. Strah nas je različitosti. Hranimo se ličnim ili socijalnim frustracijama čime proizvodimo i vanjske i unutarnje neprijatelje. Potičemo netrepeljivost prema manjinama iako smo svjesni da režim diskriminira istodobno i prijeti većini. Imamo prezir prema potčinjenima što dovodi do osjećaja opkoljenosti i ugroženosti. Međunarodne zavjere ili ksenofobije svakim danom nas truju sve više.

Umberto Eko u svom djelu Vječni fašizam kaže da „nijedno tradicionalno vjerovanje ne može podnijeti analitičku kritiku. Kritički duh izvodi razlike, a uviđanje razlike je znak modernizma. U modernoj kulturi naučna zajednica cijeni neslaganje kao način unapređenja znanja. Za fašizam neslaganje je izdaja“, te dodaje: „Fašizam potiče iz individualne ili socijalne frustracije. Zato je jedan od tipičnih elemenata fašizma bio poziv frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili patila od osjećaja političkog poniženja, uplašena pritiskom nižih socijalnih grupa.“

Zato je važno reći sljedeće: Antifašizam nije arhaična vrijednost i ne dozvolimo da nam je tako prikazuju. Pričajmo. Djeci. Studentima/icama. Učenicima/ama. Kolegama/icama. Komšijama/nicama. Antifašizam nije rezervisan za starije, on je naslijeđe za sve nas. On je najpotrebniji mlađim naraštajima, jer se upravo mladi suočavaju sa najlatentnijim oblicima fašizma koje moramo naučiti prepoznati.

Onima koji nas svakodnevno ušutkavaju. Prijete nam. Onima koji su nam ukrali sve, poručujemo samo jedno: Ne mogu nam bombe ništa!

Borba za civilizacijsku tekovinu još uvijek traje,

Smrt fašizmu.

Pročitaj više...

Izbori – dilema ili opravdanje?

1 Novembra, 2020BiH Kolumne Tuzla

PIŠE: Almasa Bečić

Lokalni ili opšti, kao da je važno. Političke poruke uvijek su iste.

Stranaka ima, ne zna im se broj.

Još jedni izbori su pred nama. Ovoga puta – lokalni. Oni čak i značajniji od opštih. Da li će se desiti specijalne promjene ili samo dodatno osnažiti nacionalistički narativi od kojih patimo godinama unazad i zbog kojih nas je u ovoj zemlji svakim danom sve manje i manje? Da li se mali čovjek još uvijek potajno nada promjenama?

Za tačno 14 dana, imat’ ćemo priliku odabrati neke nove generacije. Koliko smo i sami spremni i sposobni za promjene koje želimo vidjeti? Da li smo spremni napraviti iskorak? Da li je već sada splasnuo optimizam u promjene? Zašto (ne)?

Još tačno toliko dana, općinske vlasti imaju mogućnost da građanima prodaju maglu investirajući budžetski novac u krpljenje već krpljenih puteva, postavljanje „prepoznatljivih“ spomenika u slučaju da izbore izgube i dođu još gori od njih, obećavajući pitku vodu u XXI stoljeću. Bilo kako bilo, sve ono što se radi „u ime građana“ (za javni interes), zapravo ima više veze s privatnim interesom.

Velike riječi za kratko pamćenje.

Tradicionalno, već 30 godina unazad, predizbornu kampanju potpiruju plakati sa manje ili više inspirativnim porukama. Da li je bitnije napraviti vizuelno prihvatljiv plakat od onoga što, zapravo, treba biti urađeno? Dok građani i građanke strepe od izbornih rezultata sumnjajući u bolje sutra, lideri se brinu da će im plakat biti uništen. Jer, bez plakata ništa.

Predizborna kampanja zvanično je počela 15.oktobra. Od tada pa do danas, mogli smo vidjeti šarolike, ali ne tako inspirativne plakate i slogane. Do koga li je, teško se može reći uzevši u obzir da se veliki broj građana i građanki i ove godine našao na izbornim listama širom naše multikulturalne države.

Već odvajkada istrošene fraze pokupljene na društvenim mrežama i ovaj su put našle svoje mjesto na svakoj glavoj, ali i rubnoj ulici u svakom gradu, vrlo često odudarajući od karaktera ljudi na tim plakatima o kojima znamo puno više od onoga što oni misle. Dokaz je i masovno citiranje mudrih mislilaca od strane plakatiranih mudraca, a da autohtoni stanovnik te općine ima informaciju da su i bukvar djelomično pročitali. O takvim ljudima odmah znate sve. Glasati za takve – nezamislivo!

Napumpavanje patriotskog balona zanemarivanjem postojanja lokalnih izbora od kojih građani i građanke očekuju pomake mjerljive rekonstruiranim ulicama, rasvjetom, te inom infrastrukturom mora trajati u kontinuitetu cijelog mandata. Takvo ponašanje bi trebalo zabraniti dekretom da onaj koji nije ništa napravio cijeli mandat isto ne može nadoknaditi u tri mjeseca pred izbore.

Osvrnemo li se na izborne slogane pod kojim su političke stranke nastupile u izbornoj kampanji, teško da se može zaključiti da su pred nama lokalni izbori. Birači nemoćni u borbi da shvate koje će to lokalne probleme riješiti političari ukoliko dođu na vlast. Razlog tome ponajviše su pomiješani lončići – umjesto lokalnih tema, poput izgradnje lokalnih puteva, vodovoda, rješavanja pitanja lokalne infrastrukture, u prvom planu ponovo su visoke nacionalne teme. Potpuno preslikana priča iz godine u godinu, iste glavne poruke i ideje.

Dok šetamo gradovima, s ogromnih bilboarda, video zidova, reklamnih panoa koje plaćaju našim novcem, pa čak i stabala, kontejnera, porušenih objekata, kandidati i kandidatkinje ponosno nas gledaju osmjehujući se i poručujući „bolje niste ni zaslužili“.

Ideje su odavno iscrpljene, a one koje su danas ostale se sve više odvlače ka populizmu. Čak štaviše, iz centralnog se slogana izvodi predslogan koji se potom vezuje za određenu lokalnu zajednicu. Sve u skladu s okolnostima. Valjda je to jedina stvar koju prilagođavaju kada su u pitanju lokalne zajednice.

Nadalje, način političke komunikacije ne razlikuje se znatno od partije do partije. Jedno im je zajedničko – svi se trude pridobiti povjerenje neodlučnih glasača, jer su ostali ionako već unaprijed opredijeljeni – bilo porodičnim klasterima ili uslovljeni radnim mjestima. Sve zarad izbora u znak zahvalnosti licima s naslovnica, pardon, plakata.

Poruke koje se šalju na političkim skupovima okrenute su prošlosti umjesto budućnosti, a u krug se vrte jedni te isti slogani. Šta se desilo prije 25 godina postalo je bitnije od onoga šta ćemo imati u narednih 25. Pitanje “Da li će mladi ljudi biti u mogućnosti zaposliti se u svom gradu, raditi i privređivati u svojoj lokalnoj zajednici”, nije našlo svoj odgovor ni ove godine.

Nikad više kandidata i programa, nikad manje rješenja za goruće probleme lokalnih zajednica. Širok spektar stručnosti i nestručnosti, doktora i zanatlija, običnih i neobičnih ljudi. Na koji način će ljudi neupućeni u političke teme riješiti probleme s kojima se susreću građani i građanke? Dok jedni obnavljaju mandat po ko zna koji put plasirajući već tradicionalno ista obećanja, drugi – oni sposobni i stručni, izgubili su povjerenje u vlastite mogućnosti, te nisu stali na megdan s ovim prvima.

Nažalost, nisu to jedina mjesta za prosipanje lafine i lažnih obećanja. Zaokupljena je sada i virtuelna sfera sponzorisanjem objava. Ovih dana, vidimo više objava kandidata i kandidatkinja za općinska vijeća, nego objava svojih prijatelja.

Međutim, mali čovjek se još uvijek nada. Da će biti bolje. Da će konačno problemi krenuti ka svom rješenju. Da bi konačno mogli doći neki novi ljudi koji će, za razliku od svih dosadašnjih, unijeti dašak svježine i inovativnosti u mrtvilo sadašnjosti političkog života, te da će pozitivno uticati i na život tog malog čovjeka. Da i on konačno okrene novu stranicu u životu i prestane razmišljati o tuđem, boljem svijetu u koji je, zbog karaktera ovdašnje vlasti, prisiljen odlaziti.

A nakon izbora…sve po starom. Ostaju nedovršeni putevi, problem parkirnih mjesta, nedocrtane kolovozne trake, vjerovatno zbog nedostatka farbe.

Dotaknimo se i radnih mjesta u javnim ustanovama koje trebaju da odgovore na sve upite građana. Naime, za određena pitanja potrebno je imati stručnjake, kojih u ovakvim ustanovama, slabo da ima. Takvi se ne zapošljavaju. Ne zapošljavaju se sposobni ni na mjesta općinskih referenata, ali ni na mjesto pomoćnika načelnika za žardinjere.

Neizbježna tema ovih izbora je i novi virus Covid-19 i činjenica da su se odgovorni ljudi po lokalnim zajednicama različito snalazili i bez neke više direktive redali prioritete po svom nahođenju. Uz par pozitivnih primjera općina u kojima su se lokalni čelnici shvatajući trenutak u kojem se nalaze, na sve načine trudili da svojim građanima i preduzećima konkretno pomognu u situacijama u kojima su se našli upravo zbog pomenutog virusa, većina je sebično brinula samo o štedljivom trošenju budžetskih sredstava samo za svoje potrebe i potrebe obnavljanja mandata.

Da je do nas, već i ptice na grani znaju. Dok jedni misle da pospremaju, drugi tek zakuhavaju. Promjene vjerovatno neće krenuti iz temelja, ali ćemo imati sigurnu BiH onoga časa kada svi steknemo svijest o proaktivnom učešću u procesima donošenja odluka. Onoga časa kada dovoljno ojačamo javno mnijenje, grupe ljudi koje nisu formalni članovi bilo koje partije, nego imaju kritički stav o svemu što nije u njihovom interesu, tada ćemo moći one „stranačke“ kazniti svojim glasom za sve ono što su trebali, a nisu htjeli ili znali uraditi. To treba raditi dosljedno, s karakterom ne gubeći entuzijazam, odustajući na pola puta. Ovaj posao moraju preuzeti mladi ljudi, jer će trebati dosta vremena da se stečene navike i apatija promjene! Došlo je vrijeme da mladi ljudi naprave prvi korak masovnim izlaskom s olovkom kao jedinim oružjem praveći promjene koje su tako neophodne. Razlog za neizlazak ne može postojati, jer na sreću ili nesreću, ne živimo u New Yorku, nego malim pitomim bosanskim gradovima i varošima u kojima se svi znamo bar u smislu ko živi od rada, a ko na državnim jaslama, već četvrt stoljeća. Ako ništa drugo, bilo bi lijepo i poželjno da zamijene mjesta, jer ovi drugi ničim nisu pokazali da zavređuju to mjesto i u narednom periodu.

Hoće li i ove godine na izbore izaći samo trećina biračkog tijela (naravno, ne uključujući mrtve glasače, ali ni one imaginarne glasače prijavljene na adresama mesnica, restorana, i ostalih kojekakvih objekata)?

Lokalni izbori su mogućnost da se izaberu oni koji se bave lokalnim temama, onim temama s kojima se susrećemo svakodnevno. Međutim, lokalne patriote su do te mjere okolnom stanovništvu zgadili politiku, te samo javno djelovanje, da su svi počeli ignorirati i one svakodnevne promjene.

Posljednja je to prilika za jedan ozbiljan zaokret. Ne nužno za revoluciju. Za borbu u kojoj će biti uspostavljena nova pravila ponašanja i vraćanje odgovornosti u, prije svega, politički, ali i uopće javni angažman. Ostaje i nada da na dan izbora neće biti novih demotivirajućih mjera koje će donijeti naši krizni štabovi čije se aminovanje odluka izdiže iznad institucionalnih.

Da im je kojim slučajem sudbina odredila da godinama vladaju nekom manje lijepom, manje značajnom, manje historijski i simbolički bitnom državom, oprostili bismo im. Ovako, ne možemo i nećemo. Zato – izađimo na izbore. Jer, ako nas korona ne ubije, oni hoće.

“Naša djeca bi mogla svjedočiti tome jesmo li izašli na izbore ili smo izašli iz zemlje.” (Haris Pašović)

Pročitaj više...