Sekularizam – ono što nam je nasušno potrebno
PIŠE: Almasa Bečić
Bosna i Hercegovina je demokratska, pravna, socijalna i sekularna država utemeljena na jednakosti svojih naroda i građana. Barem tako piše u Ustavu BiH. Također, stoji i da je bh. društvo multietničko i multikonfesionalno građansko, sa ustaljenim i civliziranim ljudskim pravima i slobodama. Moderna demokratska država efikasno i u skladu sa svojim odgovornostima obavlja ove funkcije, strogo odvojena od utjecaja pojedinaca, raznih društvenih grupa, konfesija i njihovih velikodostojnika. Da li je to država u kojoj danas živimo?
Koliko smo sekularna država danas? Da li smo sekularni samo na papiru? Naginjemo li ipak teokratiji?
Počnimo od Ustava. Za razliku od gore pomenute moderne države gdje je Ustav svetinja, naš se, pak, počeo tretirati kao običan Facebook status. Možeš prihvatiti ako želiš, ali i ne prihvatiti ako kvari zadatu matricu po kojoj se vlada podanicima. Čak i vjerske institucije koriste naivne građane za svoje manipulacije, koje se najbolje i u najranijem uzrastu primaju u sistemu obrazovanja. Da li sistem obrazovanja prepustiti struci i profesionalcima ili prostor podijeliti između struke i roditelja? Jesu li učitelji dovoljno kompetentni da djecu uče moralnim načelima ili nam je za taj posao potrebna i religija? Ili, s druge strane, religija na taj način traži svoje mjesto pod političkim suncem.
Ovaj trend se pretapa i u druge oblasti života građana, poput politike, građanskih prava i sloboda, kulture, umjetnosti…
Da li je više religije u politici ili politike u religiji?
Kako odgovoriti na ova pitanja kada politiku ne vidimo? Ona bi valjda trebala da pokaže ljudsku mudrost u organizovanju države za dobrobit građana. Ono što mi imamo priliku vidjeti je da se građani maltretiraju u ime države, a praznine zbog nepostojanja kvalitetne politike popunjava religija.
Prijete nam rajem i paklom, govore šta je za nas dobro a šta zlo, potcjenjuju našu ličnu prosudbu potencirajući postojeće podjele i izmišljajući nove i gdje ih nije bilo. Iz sveopćeg očaja kliču da može biti gore.
Pod različitim zastavama podjele postaju legalne i legitimne stvarajući svoje ”poglavice”. One su tu da pokažemo kvazi jedinstvo bez odgovornosti pod onom narodnom ”jest da smrdi al’ je bar toplo” – a kao gratis, jači smo u ličnoj prezentaciji spram onih ”drugih”.
Poglavice znaju i kao margarin se miješaju u sve. Iz njihovih usta bez ikakve kompetentnosti izlazi salva riječi bez reda i smisla, od ustava do pravilnika kućnog savjeta, ne bi li njihovi podanici bili uvjereni ”kako je ovaj naš pametan”.
Najslađe je držati propovijedi drugima, bez odgovornosti za svoje postupke. Brutalno, da se ne bi pokazala slabost. A, sve to ”u ime naroda”. Još kad se doda da ide u crkvu ili džamiju, sreći nema kraja. Kada o svemu ovom vodimo računa, kao biber po pilavu, dođe da živimo u državi tri konstitutivna naroda, tri nacije, tri religije i ostalo šta već.
U Bosni i Hercegovini, vjerske zajednice kreiraju politiku čime dobijamo nebesko-svjetovne sile koje nama upravljaju. Na taj način, nacionalni moćnici osiguravaju sebi dugogodišnje mandate, pa ne čudi kada se vidi trajanje karijera na funkcijama moći. Međutim, dolazimo do pitanja da li predstavnici religija na isti način tretiraju moćnike i nas, obične smrtnike. Ne pokazuje li to krajnje licemjerstvo koje sve tri religije oštro osuđuju i prijete vječnom vatrom? Naše religijske zajednice još uvijek traže povlašten položaj u društvu, što nas ponovo vraća u Srednji vijek.
Ivo Komšić, profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, kaže: „Da ne govorimo o tome koliko se već rad državnih institucija podređuje zahtjevima vjere i vjerskih obaveza. Kao poslanik u Parlamentu prisustvovao sam nebrojeno puta gdje neki zakoni nisu prošli jer nisu dobili odobrenje u vjerskim zajednicama.“
One čak grade i institucije. Preduslov za posao na državnim jaslama je da veličaš svoje svetinje, a gaziš tuđe i po automatizmu dobijaš ”zasluženu” poziciju.
Politika i religija više nemaju jasne granice. Sa oltara i minbera umjesto religijskog znanja počele su se slati isključivo političke poruke provlačeći na taj način samo jedan dio religijskih istina, što nas opet podsjeća na srednjovijekovnu Crkvu koja je skrivala znanje od ljudi, s jednom iznimkom – danas je to zaprimilo dosta opasniju formu. Svo ono znanje koje centre moći može dovesti u opasnost se skriva ili modifikuje.
Iz kratkog pretraživanja može se ustanoviti da u Bosni i Hercegovini svako selo ima makar po jednu džamiju/crkvu, ali ne i školu. Obrazovne institucije tek su na drugom mjestu, poslije religijskih građevina. Uprkos tome, konstantno se uzurpiraju javna dobra za gradnju bogomolja koje zjape prazne.
Rastući uticaj vjerskih zajednica se vidi na svakom koraku dok se država urušava.
Sekularizam se samo verbalno pominje. Zašto, ako je ustavna kategorija?
Sekularnost ne znači odvojenost religije i društva. Jer je religija u pluralnom društvu sastavnica društva. Religija jest odvojena od države, ali ne i od društva. Sekularnost ne isključuje religijsko. Kao što religijsko, unutar sebe, ne isključuje sekularnost! Slično nauci i religiji.
Sekularizam nije ni ateizam niti humanizam. Ne, ne morate imati nereligiozan pogled na život, te vrijednosti koje on za sobom nosi da biste bili sekularist.
Sekularizam je politički princip. Mogu ga se držati religiozni ljudi jednako kao i nereligiozni. To je način da imamo slobodu u raznolikom društvu. To nije samo odvajanje religije od države, iako teoretski to podrazumijeva, već je to i sloboda vjere, maksimiziranje slobode u tuđim pravima za sve ljude i zaštita različitih vjerskih uvjerenja od diskriminacije – osiguravajući na taj način da se svi tretiraju jednako kao građani raznolikog demokratskog društva.
Da nije sekularizma, toliko toga od modernog svijeta i moderne civilizacije čega uživamo ne bi bilo moguće. Sloboda govora, sloboda misli, kao i sam temelj slobode u današnjem svijetu izgrađeni su na sekularizmu.
Pitanja na koja nam nesekularna država ne može dati odgovore su: Kako ćemo upravljati sobom? Ko bi trebao sjediti u našem parlamentu? Kakva ćemo pravila protiv diskriminacije imati u pružanju dobara i usluga? Jer, to su pitanja koja uključuju vitalna načela sekularizma. To je više od onoga što je zapisano u ustavima, to je nešto što moramo živjeti. Koje su vrline potrebne građanima u sekularnoj državi? Pa, recimo da konačno moramo prihvatiti da se stavovi drugih razlikuju od naših. Moramo usvojiti mjeru tolerancije u ophođenju prema drugima. Biti spremni proširiti slobodu govora, slobodu vjere ili uvjerenja, čak i onima s kojima se možda ne bismo inače složili. Težak je to put, ali je i najučinkovitiji način da se zajamči stabilno, mirno društvo.
Za kraj, kako je istakao i Nerzuk Ćurak, doktor političkih nauka: “Bosni i Hercegovini je potrebna nova debata koja i sekularno i religijsko treba pomiriti. Pluralno društvo koje, pored očuvanja sekularnosti, mora izgraditi društveni ambijent u kojem će sve vrijednosti, poput religlijskih, moći doći do izražaja, za što su potrebni volja i znanje koje se Bosni i Hercegovini uskoro neće desiti.”
