Obrazovanje u uslovima korone, kako dalje?
PIŠE: Almasa Bečić
Novi uslovi, nova pravila. Da li smo spremni za nove izazove? Da li je obrazovni sistem u vrijeme pandemije spreman odgovoriti izazovima koji se pred njega stavljaju? Klasična ili online nastava pitanje je prilagodbe.
Obrazovanje kao osnova svakog savremenog civiliziranog društva, prioritet svuda osim kod nas, pretrpjelo je mnoge izmjene. U svrhu što adekvatnijeg nadomjeska klasičnoj uvedena je online nastava. Distance learning ili učenje na daljinu ne zvuči toliko loše, ali naša praksa potvrđuje drugačije. Zaboravili su oni koji nam svakodnevno kreiraju zakone i pravila po svojoj mjeri da imamo veliki broj starijih profesora, nadasve ostvarenih akademskih ljudi koji mnogo toga imaju da prenesu, ali nisu imali dovoljno prilike da se susreću s tehnologijom. Zaboravili su i na one učenike i studente lošijeg imovinskog stanja koji si ne mogu priuštiti laptop ili tablet kako bi pratili nastavu. Dok se dio vlasti šepurio svojim uspjesima u hitrom uspostavljanju platformi za nastavu, veliki broj školaraca, studenata/ica, nisu mogli adekvatno odgovoriti svojim zadacima.
Online nastava bila je svježina na našim prostorima. Ipak, za relativno kratak vremenski period, usvojili smo osnovna načela, koliko-toliko. Situacija je, moglo bi se reći, bila zadovoljavajuća uprkos novim okolnostima i nepripremljenosti sveukupnog sistema.
Bitno je pomenuti i to da, koliko god se nastavni kadar trudio unijeti promjene, opet su tu pojedinci koji kontroliraju procese i, narodski rečeno, njihova je zadnja. Raznim saopštenjima, javljanjima u program, stavlja se maska na lice narodnim masama da se uozbilje, a jedini neozbiljni u cijeloj priči su oni koji su nam zabranjivali kretanje, ograničavali posjete, a sve da bi dobili prostor za svoje igrarije. Da obrazovni kadar nije spreman za nove izazove govori i to da dok su jedni ginuli da nadomjeste sve nedostatke, drugi su odmarali. Jedno je bitno, plate su pristizale redovno.
Država, kao KRUNA u formiranju nastavno-obrazovnog procesa, je brigu prepustila kantonima. Praktično govoreći, deset dana smo mogli slušati deset načina rješavanja krize koja nas je zadesila. Ima li potrebe govoriti o tome da niti jedan nije bio na nivou klasične nastave?
Online nastava na bosanskohercegovačkim prostorima iznjedrila je veliku nespremnost za ovakav vid rada. Dalo se primijetiti da i nismo baš informatički potkovani. Izgleda kako samo „tuđi“ paraziti ne shvataju bitnost promjena u globalnom društvu, pa ni ne traže načine kako osposobiti kadar i biti spreman za izazove s kojima se svakodnevno susrećemo.
Nije bilo dovoljno ni to što smo već odavno odvojeni jedni od drugih zahvaljujući upravo razvoju tehnologije, nego nas sad žele odvojiti u potpunosti. Izgleda da će na našim prostorima, pored etnonacionalističke, ratne retorike, postojati još nešto što će nas razdvajati, samo što se ovaj put nećemo gledati iz različitih torova, već isključivo preko društvenih mreža. Apstinencija od bliskosti postala nam je svakodnevnica. Nažalost, upravo nedostatak važnosti emotivnog i socijalnog momenta u obrazovanju doveo nas je do gubitka osjećaja prave istinske komunikacije.
Šta dalje?
Ono što nas čeka su nova školska, odnosno akademska godina. Šta činiti sada? Samo pola mjeseca nas dijeli od početka školske godine, a oni se idalje raspravljaju oko tri scenarija. Možda ima nešto u tom broju tri. Možda da svaki od naroda nam uzme jedan scenarij, pa se dokazujemo ko će biti najbolji. Šalu na stranu, zaista je došlo krajnje vrijeme za konkretne odluke.
U radu sa učenicima i studentima, ključne stvari su interakcija i kreativnost. Da bi se održala pažnja duže od 10 minuta nastavnog procesa. No, umjesto toga, nastavni proces se sveo na davanje plata profesorima bez ijedne pozitivne promjene u sveukupnom sistemu. Drugim riječima, obrazovanje je postalo trošak bez ijednog rezultata. Obrazovanje ne podrazumijeva učenje lekcija i njihovu reprodukciju. Ono je mnogo više od toga.
Jedan od svijetlih primjera u prosvjeti jeste profesor geografije, sada već široj javnosti poznat, Vedran Zubić. Jedan je od onih koji daju novu dimenziju obrazovanju, jer iako profesor u srednjoj školi, nudi rješenja koja su primjenjiva i na ostale nivoe obrazovanja. Zbog njega i još nekolicine profesora koji se trude učenicima i učenicama ponuditi, pored redovne, i onu životnu školu koja većinom više vrijedi. Onu na kojoj se grade stepenice koje vode u život. On ističe kako online nastava nije ni blizu onoj klasičnoj, te da sama činjenica da imamo nedostatak iste dovoljno govori da se nalazimo u „nenormalnoj“ situaciji. Zubić navodi i to da „treba kažnjavati one koji nas permanentno vraćaju u srednji vijek“.
Nažalost, kao i uvijek, oni bolji i vrijedniji nisu dobili ništa zauzvrat od sistema koji su upravo oni održali na životu. Oni jedini shvataju prioritet onih koji uče naspram onih koji podučavaju. Plate iste, samo teret još veći. Rekreativcima među njima je ionako svejedno.
Na kraju nam ostaje samo jedno, a to je ona poslovica nastala iz revolta ovakvom načinu življenja, koja kaže „Dok smo mi prali ruke, drugi su prali pare.“
Nedostatke u obrazovanju nije uzrokovala samo korona. Njih imamo od ranije, ali je kulminacija istih sada posebno došla do izražaja.
Situacija u kojoj smo se našli nije nešto na šta smo navikli, ali je zasigurno samo jedna od novina na koje se moramo akomodirati. Profesor Zubić za N1 još kaže:
“Sistem je takav da radi ko šta hoće jer niko ne želi preuzeti odgovornost. Ovdje je samo bitno da se izdrži do izbora, budžet će se produžiti. Mi čekamo kolektivni ugovor koji ističe za mjesec i radit ćemo nezakonito. Šta će ti ljudi? Ili zašto bih to radio, meni je plata ista, jedva izađem 550-600 eura, izložio svoju porodicu bolestima snimajući. Radi mojih riječi u medijima sam kažnjen. Ne možete ako ne nagradite kvalitetan kadar, ako ga šikanirate godinama, onda očekujte nešto. Obrazovanje će biti u mnogo većem problemu jer se ove godine na nastavnim smjerovima na PMF-u niko nije prijavio za nastavnika. Zašto? Jer niko ne želi, bolje biti savjetnik pomoćnika načelnika za žardinjere pri općini nego nastavnik. Svi će vas maltretirati za male pare.”
Rješenje nije da se ponovo zatvorimo u svoje domove, već da učinimo sistem takvim da svi njegovi učesnici imaju adekvatan prostor za rad i napredak uprkos lošijoj situaciji u usporedbi s onom na koju smo navikli.
Dositej Obradović nekoć reče: „Nema gorih ljudi od onih koji se protive prosvećenju i obrazovanju naroda. Takvi, da mogu, i sunce bi ugasili.“
I bi upravu. Ko ne ulaže u obrazovanje, nema potrebe da postoji. Sve dok nam kafane budu bitnije od obrazovnih ustanova, ne možemo napredovati u visoko razvijeno društvo. Cilj obrazovanja nije zabava, već model putem kojeg prenosimo nešto što mora biti funkcionalno primijenljivo.
U Bosni i Hercegovini nikada nismo imali više magistara, doktora nauka. Međutim, šta imamo od njih ako ne rade svoj posao? Probudite se metodičari. Dignite obrazovni sistem na noge. Preuzmite odgovornost kad već plate redovno uzimate. Da li ste tu kad treba ili ste doktori nauka samo na papiru? Vas vidimo, ali rješenja ne. Nositi bilo koju titulu nije lako, jer ista traži odgovornost koje se očigledno nikada nećete prihvatiti. Reforma obrazovnog procesa nam treba sad, a ne za deset godina kad nas više tu ne bude.
