MAĆEHINSKI ODNOS DRUŠTVA PREMA RUDARIMA
AUTORICE: Azra Musić, Anamarija Divković, Sarah Idrizovic
Dan rudara oduvijek je bio važan datum. Jedan od onih za koje se u školama pripremaju priredbe. Naročito ako je u vašem mjestu radio rudnik. U i oko Tuzle to je značilo značajan broj manifestacija. Većina porodica imala je barem jednog člana koji je bio rudar, a u kućama su česti predmeti koji simbliziraju rudare i rad u rudnicima.
Život rudara nije nimalo lak. Nije bio čak ni onda kada je rudarstvo predstavljalo dobar dio privrede. Način rada nije bio na zadovoljavajućem nivou, što se, naravno, odrazilo i na njihov društveni položaj.
Uprkos tome, rudari su, kao i većina drugih radnika, imali značajnu ulogu u razvoju kulture. Sportski i kulturni klubovi osnivani su u okviru njihovih rudnika, te su tako nastajale razne sekcije koje su doprinosile daljem razvoju rudara.
Naravno, ne možemo govoriti o naslijeđu rudara bez da se osvrnemo na njihovu zajedničku borbu.
Rudari su u rudničkim oknima, krampama udaraju o zidove slabo osvijetljenih tunela, kolicima izvoze rudu na površinu. Smrti na radu su česte, a znak za sreću je molitva i vapaj za srećom – potrebnom više no ikad, 2021. je godina.
Stotinu i jednu godinu nakon Husinske bune dešava se nova velika borba za radnička prava. Rudari ukazuju na prevare i korupciju koja se pruža kroz citav sistem. I opet su glasni. Ukazuju na nepravdu koja im se godinama servira. Obustavljaju svoj rad i počinju borbu za prava koja im pripadaju. Ostatak društva ih razumije, vjeruje im i divi im se.
Svi smo u istom sosu, ali rudarska borba ostaje manje-više samo njihova borba. Prilika za društveno jedinstvo i reformu je propuštena. Ovaj su put sami riješli svoj problem, ali za par godina ćemo naići na kolektivnu krizu. Samo ćemo tada, pored već postojećih problema korupcije i kriminala, imati još jedan: gašenje termoelektrana kao njihovih najvažnijih kupaca čime postaje upitna i potreba postojanja rudnika. Bar u obimu koji imamo danas.
Bosna i Hercegovina već godinama kasni s reformom energetskog sistema, a svima se baca prašina u oči pričom kako rude ima i kako ne postoji razlog za brigu. I dok cijeli svijet teži energetskoj neutralnosti i obećava nametanje viših cijena na energiju i proizvode nastale iz “crne” energije, mi smo pokrili uši rukama i nadamo se razvoju elektrana – ovakvih kakve ih sad poznajemo. Jer, sve za profit. Pa makar on bio i kratkoročni.
O važnosti i značaju naših vrijednih rudara pričamo premalo, Ili nikako. A oni su vrijedni svakodnevnog pomena. Njihove ruke čine jedan stub naše države. Dok neumorno rade u teškim uslovima i sa zastarjelom mehanizacijom, teret koji nose ne očituje se samo u fizičkom smislu. Tu je i onaj teži teret. Onaj koji se nosi na duši kada znate da svakim ulaskom u jamu iskušavate sreću, a iza vas je porodica koju morate prehraniti.
Ovdje – gdje se za život zarađuje stotinama metara ispod zemlje, gdje sunce slabo grije, a kora hljeba nikad nije bila teža, ostaje nam samo to da čvrsto stanemo uz naše rudare, i danas, glasnije no ikad, kažemo: “Sretno, komorati!”