KO SU NAŠI DANAŠNJI HEROJI?
AUTORICA: Ajla Subašić
“Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost” prilikom jednog intervjua izjavio je Srđanov otac. Jasna poruka koja treba da nama svima bude vodič kroz put koji vodi zajedničkoj budućnosti i putokoza koji će nas usmjeriti u suprotnom smjeru od onog na kojem su političke struje ovih prostora izgubile, a koji završava slijepom ulicom zvanom rat.
Ako se odlučite pretražiti ime Srđan Aleksić na internetu, u svakom članku pročitat’ ćete ime i nacionalnost ČOVJEKA kojeg je spasio. Ipak ovim tekstom želim naglasiti da je Srđan spasio čovjeka. Da li je on bio njegov prijatelj ili sugrađanin ili potpuni neznanac, turist u njegovom voljenom Trebinju, apsolutno nije bitno da bi se njegov čin okarakterisao herojskim.
Jednako je herojski spasiti bilo kojeg čovjeka, jer je nemoguće staviti cijenu na ljudski život i reći da je nečiji više ili manje vrijedan. Nemoguće je vrednovati jedan ovakav čin na osnovu toga ko ga je spasio.
Međutim, moguće je kvantificirati našu zahvalnost prema očuvanju života, moguće je procijeniti koliko smo naučili od Srđana. Nažalost, procjena je razočaravajuća.
Srđanu Aleksiću je 2007. godine u Sarajevu posthumno dodijeljena Povelja Helsinškog odbora za ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Iste godine, Radio-televizija Srbije je snimila dokumentarni film “Srđo”. Naredne, 2008. godine, više od 120 nevladinih organizacija iz regiona zatražilo je od gradskih vlasti u regionu da jednoj ulici u svojim gradovima daju ime Srđana Aleksića. Koalicija nevladinih organizacija Građanska Vojvodina inicirala je da u centru Novog Sada od 2009. godine jedan prolaz nosi ime po Srđanu Aleksiću. Potom je još nekoliko gradova u regionu jednu ulicu ili prolaz nazvalo po njemu. Skupština i Vlada Vojvodine su 2011. godine posthumno dodijelili nagradu za toleranciju Srđanu Aleksiću. Nezavisno društvo novinara Vojvodine i Udruženje BH novinari iz Bosne i Hercegovine su 2014. i 2015. godine snimili nekoliko dokumentarnih filmova inspirisanih njegovim herojstvom. Prije 12 godina ustanovljena je novinarska nagrada “Srđan Aleksić”, te je tri godine poslije postala dijelom Mreže za izgradnju mira u Bosni i Hercegovini.
Teško je čak i nabrojati sve načine i mjesta na kojima je odata počast ovom mladiću. Ime Srđana Aleksića je 15 godina čekalo na svoju ulicu u Sarajevu, a u rodnom Trebinju je još nije dočekalo, kao ni u našoj Tuzli. Treba podsjetiti da je neformalna grupa građana, podržana od strane Omladinskog pokreta “Revolt”, podnijela je inicijativu za imenovanje jedne od tuzlanskih ulica po Srđanu Aleksiću još 30. marta 2009. godine, te se do danas, tadašnja općinska uprava, današnja gradska, nije oglasila po pitanju ove inicijative.
Priča poput Srđanove nema mnogo, zbog čega je važno da je ne prepustimo zaboravu. Ipak, čini se kako se iz godine u godinu sve manje pitamo “Ko su naši današnji heroji?”. Inspirisani pričom iz Trebinja, organizaciji Građanske akcije Pančevo i Nezavisnog društva novinara Vojvodine (NDNV), a uz podršku forumZFD-a Srbija organizovali su 27.januara ove godine istoimenu tribinu. Učešće u diskusiji uzeo je i predstavnik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Damir Arnaut.
Primjer paralmentarca Arnauta nam govori da, ako ste se danas probudili u Bosni i Hercegovini i željeli odati počast herojskom činu, osvijestiti buduće generacije i naučiti ih pravim vrijednostima, morate otići kilometrima van granica Bosne i Hercegovine.
Na datum kada se planetarno sjećamo žrtava Holokausta, mi se svim silama trudimo zaboraviti lokalne heroje. Pokoja sporadična ulica, polaganje cvijeća na groblju i malobrojne grupe građana i građanki okupljenih oko zajedničkih ideala ne smije biti dovoljno da bi se dokazalo da spašavanje ijednog ljudskog života nosi vrijednost spašavanja čitavog čovječanstva, kako je zapisano u svetim knjigama.
Srđan Aleksić možda u historiji ostaje zapamćen po svom posljednjem ljudskom činu, ali daleko od toga da je to bio jedini put kada je on pokazao da ima sve kvalitet jednog istinskog heroja. Plivač i glumac, među prvima je bacio pušku na zemlju na ulicama Trebinja, u nadi da će i ostali razumjeti kao i on besmisao rata i da će slijediti njegov primjer. Vidimo da su i danas svi Srđani ovog Balkana u manjini i da njihove činove bacanja pušaka zaglušuje bombardovanje ratnohuškačkom retorikom.
Kako smo kolektivno permanentno zatočeni u nekom vremenu odsustva rata gdje ne nedostaje priče o podjelama, različitosti, nacionalnosti, vjerskoj opredjeljenosti i mržnji, važno je da što više damo glas pričama u kojima zajedništvo, suživot i tolerancija igraju glavnu ulogu. U Srđanovoj priči ne možemo reći da su dobrota i ljudskost izašli kao pobjednici iz borbe, jer je cijena na kraju ipak bila ljudski život, Srđanov život. Unatoč svemu, vrijednosti koje je on imao pokazale su se kao nepobjedive.
Sir Martin Gilbert objavio je knjigu “Pravednici, nepoznati heroji holokausta” u kojoj je ispripovjedao priču od oko 20.000 ljudi koji su brojne Židove spasili od nacističkih progona. Priče se protezu od Poljske do Italije preko Francuske do Norveške. Sve su jednako vrijedne kao i Srđanova. Muzej Jevreja Bosne i Hercegovine smješten u prostorijam nekadašnjeg Starog hrama, u najstarijoj sinagogi u Bosni i Hercegovini, također ima trajnu izložbu priča o ljudima iz Bosne i Hercegovine koji su i po cijenu vlastita života spašavali Židove od Holokausta. Ova izložba je kaleidoskop prošlosti koji nam daje moć da vidimo u budućnost, a naša je odluka da li ćemo ići putem zaborava ili učiti na greškama. Heroji iz muzeja skoro da su zaboravljeni. Rijetki su posjetioci, najčešće turisti koji obilaze ovu izložbu. Priči o Srđanu prijeti ista budućnost
zatočeništva, a u najvećoj opasnosti su dobrota i ljudskost koje su neraskidive od čovječanstva.
Smijemo li dopustiti sebi i da li bi nam Srdjan oprostio da ponovimo greške iz prošlosti i da dopustimo bilo kome da otima ono najsvetije – život? Hoćemo li i možemo li sebi oprostiti da budućim generacijama uskratimo priču o herojskom činu Srđana Aleksića?
