Izborna demokratičnost: Kriza liberalne demokratije i jačanje izborne autokratije
PIŠE: Almasa Bečić
Svi mi koji društvo posmatramo kao društvo jednakih šansi i mogućnosti, društvo čiji napredak se temelji na slobodnoj kritičkoj misli u interesu građanina, zaštićenog u prihvatljivoj životnoj, socio-ekonomskoj i kulturnoj sredini imali smo vjeru da je liberalna demokratija ideal ka kojem težimo.
Međutim, istraživanja koja je sproveo V-dem Institut nas opominju da ima i drugačijih mišljenja. Krize kroz koje prolaze države liberalne demokratije na čelo dovode moćne pojedince i grupe koje ugrožavaju principe liberalne demokratije i uvode principe izborne autokratije.
Da bismo bolje razumjeli domete istraživanja navedenog Instituta, potrebno je da znamo neke elemente i kriterije koji su bitni u rangiranju pojedinih država kao demokratija po principu izborne demokratičnosti.
Postoje 4 režima po varijetetu demokratije:
- Liberalna demokratija (kojom su obuhvaćena i zaštićena ljudska prava, izborna sloboda, te nema pritiska na medije)
- Izborna demokratija
- Izborna autokratija
- Zatvorena autokratija (u kojoj nema izbora i smatra se da ne treba da ih uopće bude)
Navedenim istraživanjem obuhvaćeno je 170 država među kojima se nalaze i zemlje našeg užeg i šireg regiona. Pa je tako Hrvatska kao izborna demokratija pozicionirana na najviše 55. mjesto s primijetnim porastom autokratije. Hrvatska je članica EU i izložena je kritikama institucija EU u svim oblastima u kojima nije primijetan napredak u odnosu na period prije ulaska u EU, prevashodno u oblasti pravosuđa, toksične polarizacije u društvu, te pada akademskih sloboda.
Najgore plasirana je Srbija na 139. mjestu što znači da postoji ozbiljna opasnost da iz izborne autokratije pređe u diktaturu. Tragično je i to da je Srbija 2009. godine po istim kriterijima bila svrstana kao liberalna demokratija skupa sa Mađarskom i Poljskom, s kojima je kao izborna autokratija, u zadnjih 10 godina nazadovala u smislu slobode i jednakosti.
Mađarska i Poljska su imale manji nazadak, jer su iz liberalne demokratije „zahvaljujući“ nazadovanju na polju ljudskih prava, slobode i jednakosti, prešle u izbornu demokratiju. Uz njih, u posljednjih 10 godina izraziti nazadak su ostvarili i Brazil i Indija.
Istraživanje V-dem Instituta vezano za Srbiju potvrđuje i ovogodišnji izvještaj Freedom House-a gdje je prvi put poslije 2003.godine izgubila status djelimično slobodnih konsolidovanih demokratija i prešla u hibridne režime. Ovaj status, kako se navodi u izvještaju, posljedica je zarobljavanja države sa zloupotrebom moći i autokratskom vladavinom jednog čovjeka od koga zavisi i kada će Srbija dobiti novu vladu.
BiH, Srbija i Crna Gora su po ovom istraživanju svrstane u izborne autokratije. Tipično za izborne autokratije je da se više vjeruje vlasti iako one ne funkcionišu po zvaničnom Ustavu, nego po svojim sopstvenim zakonima koje određuje autokrata, tj. zakoni nisu unaprijed poznati nego ih on nameće od slučaja do slučaja.
Izborni procesi se održavaju ne da bi se ostvario cilj Ustavnog karaktera, tj. da bi se pružila šansa za promjenu vlasti, da bi se opozicija shvatila ozbiljno, već da bi se odžala fikcija demokratskog legitimiteta i to više prema široj međunarodnoj zajednici nego prema sopstvenim građanima. Također, imaju za cilj poštovanje jednog prećutnog klijentelističkog ugovora između autokrate i onih koji ga biraju sa svim posljedicama koje iz toga proističu, te da zastraše opoziciju i pokažu koliko je vlast superiorna.
Naravno da takav nazadak Srbije negativno djeluje i na region kroz direktan uticaj na Bosnu i Hercegovinu preko Republike Srpske kao njenog entiteta prenoseći negativne trendove, metode i načine rada što je konkretno doprinijelo pozicioniranjem BiH na 83. mjesto. Osim negativnih elemenata navedenih za Srbiju, primijetne su i neke specifičnosti koje dodatno komplikuju moguće promjene institucionalnog jačanja kao preteče razvoju liberalne demokratije u BiH.
Prvenstveno se misli na neizgrađenost institucija bilo da se radi o zakonodavnim (parlamentima, skupštinama i domovima, vijećima kao političkim institucijama), izvršnim (inspekcijskim službama, poreskim institucijama, upravama za indirektno oporezivanje, graničnim službama itd…) koje su zloupotrijebile političke stranke preuzimajući njihovu ulogu klasičnom okupacijom i postavljanjem podobnih poslušnika umjesto sposobnih koji bi radili na jačanju institucija koje trenutno ne funkcionišu. Takav trend se prelio i na treći stub državnog sistema (sudski) koji po Ustavu mora biti nezavisan, što podrazumijeva vladavinu prava i pravnu zaštitu svih građana pred zakonom, donošenje i kontrolu sprovođenja donesenih zakona kroz njihovu legalnost i legitimnost, borbu protiv korupcije i bilo kakvih zloupotreba od strane nosioca vlasti (lidera političkih stranaka).
Ugrožavanjem navedenih institucija direktno se ugrožavaju građanske slobode i jednakosti.
Umjesto popravke takvog sistema, političke strukture su izvršile dodatni uticaj na sve institucije pravnog sistema: na sud, tužilaštvo i pravobranilaštvo, te samim tim amnestiralo aktere u vidu ostalih političkih stranaka od bilo kakve odgovornosti za gore navedene zloupotrebe.
Dodatan problem je nezainteresovanost i apatija građana koja se opravdava nemogućnošću dešavanja bilo kakve promjene. Takvu okolnost koriste vladajuće stranke kroz činjenicu da su one, kroz zloupotrebu državnih institucija, najveći poslodavac, što znači da imaju direktan uticaj na izborne rezultate kroz izravan pritisak na odabir političke opcije građana koje su zaposlili u iste.
Direktan uticaj vladajućih stranaka još više dolazi do izražaja putem medija koji su pod njihovom kontrolom, gdje se kroz debatne emisije glorifikuju rezultati vladajuće većine i kritikuju sporadični periodi u kojima je većinu predstavljala trenutna opozicija. Na taj način, kritizerstvom se sprječava svaka konstruktivna kritika po principu „napad je najbolja odbrana“. Slobodna građanska misao se koncentriše na medije koji nemaju veliku publiku, ali i na istraživačko novinarstvo. Dodatno se značaj tih medija minorizuje objavama na državnim i entitetskim medijima, te represivnim mjerama zloupotrijebljenih institucija, koje kroz sijanje straha pokušavaju eliminisati svaku kritičku misao.
Polazeći od gore navedenog, zemlje Zapadnog Balkana u koje spada i BiH moraju težiti izgradnji društva na principima liberalne demokratije, jer je Njemačka koja se nalazi na prvom mjestu ovog istraživanja primjer da se sve anomalije kao produkt bilo koje krize mogu otkloniti u interesu građana kroz institucije koje obezbjeđuju vladavinu sloboda i jednakosti.
Najbolji je to način da se očita lekcija onima koji poput Vladimira Putina, Viktora Orbana, Janeza Janše i ostalih njima sličnima tvrde da je uređenje zemalja na principu liberalne demokratije zastarjeli metod, jer u ovom momentu boljeg nema.
