Fašizam – jučer, danas, sutra
AUTORICE: Elmira Begić, Almasa Bečić
9. novembra 1938. godine nasilje na njemačkim ulicama označilo je početak državnog organizovanog, pravno legitimisanog i javno podržanog progona Jevreja, koji je završen ubistvom velikog broja nedužnih muškaraca, žena i djece. Taj događaj – poznat kao Kristalna noć– smatra se simboličnim početkom Holokausta i obelježava sa kao Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma.
Iako je u teoriji ljudska civilizacija značajno napredovala, ne bi se reklo da je isti slučaj i u stvarnosti. Iako se često pozivamo na izreku Historia es magistra vitae, čini se da nas nije puno čemu naučila. Primitivno se ponašamo s obzirom na sva civilizacijska dostignuća koja su nam manje-više olakšala život, ali i pripremila za budućnost u kojoj, blago rečeno, ne znamo šta nas očekuje, osim novih sukoba. Jedno je sigurno – očito bi neki htjeli da točak historije vrate unazad.
Lutajući od 9. maja do 9. novembra svake godine, odnosno, od obilježavanja Međunarodnog dana pobjede nad fašizmom do Međunarodnog dana borbe protiv fašizma i antisemitizma, pitanje je koliko shvatamo važnost borbe i kulture sjećanja?
Fašizam je problem s kojim se borimo stoljećima. Danas je on sve prisutnija tema u javnom diskursu, ali idalje se o njemu ne govori na pravi način. A odgovora na pitanje – zašto fašisti i danas vladaju i koji je njihov cilj – ima više. Zaustaviti civilizacijski tok. Vratiti se u davno prevaziđene faze. Dok izdefiniramo gdje smo i šta smo, život nam prolazi, a mi samo tapkamo u mjestu. Nikako da se dotaknemo pitanja – Kuda idemo? Sadašnjost definiramo gledajući u prošlost, pa i više živimo u prošlosti nego u sadašnjosti. A o onome što će biti u budućnosti, ni ne pomišljamo. Sve u svemu, može se reći da živimo u mitskoj slobodi kojom se dičimo. Žalosna je činjenica da nakon toliko godina, fašizam nije utihnuo. Više ne kao ideologija, već shvatanje koje nas vodi dalje kroz život. Idalje se više bavimo problemima, nego njihovim rješenjima.
Ponekad pomislim da je odnos prema antifašističkim vrijednostima u najmanju ruku nemaran. Osvrnimo se na društvo u kojem mi živimo. Svake godine organizujemo manifestacije, skupove povodom važnih antifašističkih datuma, a da pri tome država nema zvaničan i ozbiljan odnos prema fašizmu i fašističkim pojavama? Država Bosna i Hercegovina, koja je prije nešto više od dvije decenije bila najpogodnije tlo za bujanje fašističke ideologije koja je pred očima Europe ponovo odnijela stotine hiljada žrtava. Kad ćemo konačno postati svjesni da antifašizam nije apstraktan pojam već da on predstavlja samokontrolu sopstvenih nagona, vodeći pri tome računa da nikada ne uradiš nekome nešto što ne bi volio da on uradi tebi.
Ubijaš, a ne znaš da i sam možeš biti ubijen!
Baš na današnji dan, 1993. godine pripadnici HVO-a su stalnim granatiranjem srušili Stari most u Mostaru. Skupa sa njime je srušena stara jezgra grada, uključujući nekoliko džamija, medresu i najstariji hamam u Hercegovini.
Na isti dan, na trgu ZAVNOBiH-a, desio se masakr kojeg je počinila srpska vojska tokom kontinuiranog granatiranja opkoljenog Sarajeva.
Rušenje kulturnih spomenika i ubijanje nedužnih civila, samo su dio kampanje fašističke politike čiji je krajnji cilj bio etničko čišćenje. Zašto? Dobro znaju oni koji su granatirali Stari most u Mostaru zajedno sa njenom starom jezgrom grada da nije postojao niti jedan drugi način da se razbije godinama uspostavljana saradnja i prijateljstvo naroda Bosne i Hercegovine zasnovano baš na principima antifašizma.
Brutalnost posljednjeg rata pokazuje da je jedan od osnovnih ideja vodilja uglavnom nazadne misli pokušaj revanšizma upakovanog u reviziju historijskih činjenica kroz pojedinačne kolateralne sudbine onih koji su za vrijeme socijalističke Jugoslavije snosili nepravične posljedice zbog zla kojeg su napravili čelnici NDH i disidenti Kraljevine Jugoslavije.
Fašizam nije statičan. Vrlo vješto mijenja oblike. Po identičnom principu, veličajući fašističke vrijednosti – jučer, 8. novembra 2020. godine, mladi ljudi, studenti/ce, stali su u odbranu Radovana Karadžića, osuđenog ratnog zločinca. Kako navode, ponose se činjenicom da je njihov studentski dom nazvan po njemu – po čovjeku čija je politika oličje fašizma u njegovom najgorem obliku. Negiranje zločina, golirifikacija istog, dehumaniziranje žrtava su samo jedan od oblika fašizma s kojima se najčešće susrećemo u postratnom periodu. Kako zaluđenost potrebom da opravdaš neopravdivo može dekriminalizirat’ čovjeka pravosnažno osuđenom u Međunarodnom sudu u Haagu za genocid nad bošnjačkim narodom. Mladi ljudi koji su stali u odbranu ideologije ovakvog monstruma su samo dokaz da fašizam nije mrtav. Upravo Genocid u Srebrenici ima sve elemente Kristalne noći.
Osim ovih neprikrivenih u današnjem vremenu su prisutne suptilne verzije vraćanja ideologija koje pod krinkom odbrane i zaštite kako naroda, tako i stanovništva medijskom manipulacijom kreiraju društvo u kome će glas pojedinačnog građanina/ke biti nečujan i nebitan. Borba protiv takvih namjera će biti mnogo teža budući da svjesne građane/ke vrlo vješto mogu optužiti za širenje “teorija zavjere”. Poraz populizma je dobro uzdrmao osnovne ideje Evropske Unije, te otvorio put vraćanju ideologija sličnih onima iz Kristalne noći.
Revidiranje koje se ne provodi na osnovu novootkrivenih činjenica nego upravo prečišćavanjem ili negiranjem nedvojbenih činjenica upravo je falsificiranje, odnosno prilagođavanje prošlosti u svrhu podupiranja stavova koje politička partija koja reviziju provodi, zastupa danas. Sve to u cilju relativiziranja zločinačkog karaktera fašističkih režima. Ona se danas kod nas demonstrira na različite načine: davanjem imena ulica, škola, trgova. Zato je revizionizam u smislu falsificiranja historije ugrožavanje sljedećih generacija. Neamnestirajući niti nespretne pokušaje revizije od strane bošnjačkih političara ipak je prisutna kritična masa u okviru istog naroda spremna osuditi takve pokušaje dajući imena škola u gradu Sarajevu poput Osnovne škole „Mustafa Busuladžić“. Međutim, nije sigurno da ta kritična masa postoji u Mostaru gdje se također pojavljuju aktivni učesnici i bojovnici NDH čija imena i danas nose imena ulica kao što su Ulica Mile Budaka, Ulica Jure Francetića, Ulica Vokića i Lorkovića i inih.
Kristalna noć smatra se simboličkim početkom sistemskog iskorjenjivanja židovskog naroda koji je počeo diskriminacijom i isključivanjem njemačkih Židova/ki još 1933. godine i naposljetku doveo do ubojstva milijuna Židova/ki. Nastradali su i brojni drugi i drugačiji – tzv. neprijatelji/ice njemačke države: LGBT osobe, kriminalaca/ke i asocijalnih ljudi, članovi/ce različitih religijskih zajednica, osobe s mentalnim tegobama, politički prestupnici/ice poput komunista/kinja i socijalista/kinja, španjolskih republikanskih izbjeglica, manjina poput Roma/kinja i ostalih.
Socijalne pravde nemamo. Preosjetljivi smo na kritiku. Strah nas je različitosti. Hranimo se ličnim ili socijalnim frustracijama čime proizvodimo i vanjske i unutarnje neprijatelje. Potičemo netrepeljivost prema manjinama iako smo svjesni da režim diskriminira istodobno i prijeti većini. Imamo prezir prema potčinjenima što dovodi do osjećaja opkoljenosti i ugroženosti. Međunarodne zavjere ili ksenofobije svakim danom nas truju sve više.
Umberto Eko u svom djelu Vječni fašizam kaže da „nijedno tradicionalno vjerovanje ne može podnijeti analitičku kritiku. Kritički duh izvodi razlike, a uviđanje razlike je znak modernizma. U modernoj kulturi naučna zajednica cijeni neslaganje kao način unapređenja znanja. Za fašizam neslaganje je izdaja“, te dodaje: „Fašizam potiče iz individualne ili socijalne frustracije. Zato je jedan od tipičnih elemenata fašizma bio poziv frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili patila od osjećaja političkog poniženja, uplašena pritiskom nižih socijalnih grupa.“
Zato je važno reći sljedeće: Antifašizam nije arhaična vrijednost i ne dozvolimo da nam je tako prikazuju. Pričajmo. Djeci. Studentima/icama. Učenicima/ama. Kolegama/icama. Komšijama/nicama. Antifašizam nije rezervisan za starije, on je naslijeđe za sve nas. On je najpotrebniji mlađim naraštajima, jer se upravo mladi suočavaju sa najlatentnijim oblicima fašizma koje moramo naučiti prepoznati.
Onima koji nas svakodnevno ušutkavaju. Prijete nam. Onima koji su nam ukrali sve, poručujemo samo jedno: Ne mogu nam bombe ništa!
Borba za civilizacijsku tekovinu još uvijek traje,
Smrt fašizmu.
