Da li je neuspjeh formiranja vlasti u TK neuspjeh za građane?
Recept koji ne može poći po zlu jeste vlastite interese u raspodjeli vlasti prezentovati kao borbu za interese naroda. U predočenim poslovima ideološkog poduzetništva podjednako dobro ordiniraju sve tri političke elite iz tri nacije. Sve su one istovremeno i moralne pobjednice i gubitnici pred nepravdom, a oštro protestuju pri bilo kakvom prikazu njihovih sličnosti nazivajući to relativizacijom, nepoznavanjem stvarne raspodjele pravde i ispravnosti. Kako je jedno od osnovnih metoda takvog djelovanja neprestano stvaranje histerije, pomnoženo sa tri elite koje se koriste medijima za tu rabotu, dobijemo Bosnu i Hercegovinu, mjesto stresno po život. No, BiH je dodatno uređena kao desetak zasebnih budžeta većih od općinskog nivoa, dakle kantonima, plus dva entiteta, što u suštini znači da sa novcem i zasebnim policijama predstavlja pravi mali konglomerat državica bez amblema, ali sa jasnim političkim plijenom. Tu, na pitanju plijena počinje i završava sva ljubav prema građanima, kantonu, naciji, manjinama i inače svim kolektivitetima. Svako ko dovede u pitanje takav konvertibilni odnos snaga je izdajnik, neprijatelj roda i vjere što propagandna mašinerija uspješno obavlja već dvije decenije. Međutim, sukobi ne moraju biti samo stvar nacije ili vjere, jer uvijek postoji način da elite sukobe interese i potom iskoriste neku razlikovnu, poput geografske, odrednicu za zamagljivanje odnosa među građanima.
Sukob na relaciji Tuzla – Sarajevo ubjedljivo je najbolji izgovor da se političke bitke zaogrnu lokalpatriotskim narativima, lični interesi sakriju u interese kolektiva i samoproglašeni lideri imaginarnih grupa, predstavnici kantona ili općenito kolektiva uspješno paradiraju na sredstvima masovnog informisanja braneći svoje od tuđina. Tuđin, a znamo to još od srednjovjekovnih epskih prikaza sa ovih prostora, uvijek je zao, demonski određen i element nestabilnosti koji zaustavlja upravo započeti procvat neke grupe, nacije i kolektiva.
Sukob na relaciji Tuzla – Sarajevo, dakle, ne postoji kao stvarni sukob nekog Tuzlaka sa nekim Sarajlijom, jer sve tvrdnje koje se kreću u smjeru mentalitetnih razlika tako bliskih gradova jesu šovinizam umotan u raznim, često simpatičnim i skrivenim formama. Kulture ne ratuju, nego se asimiliraju, hibridiziraju i daju neki novi produkt. Sumirano, sve i ako postoje bilo kakve razlike, kroz komunikaciju one daju nove kulturne oblike. S druge strane, sukobi politika izuzetno su stvarni, jer se odvijaju kroz ekonomske procese, institucije, mjere i odluke, te u konačnici, kroz podjelu političkog plijena. Narodi, građani i kolektivi su samo krinka ili kusur političke trgovine.
Desant na Tuzlu
Višemjesečna trakavica oko sukoba KO SDP Tuzla sa „Sarajevom“ klasičan je primjer nepostojećeg sukoba građana dvaju grada od kojeg građani oba grada/kantona nemaju nikakve koristi. Ipak, medijski pritisak i stvorena atmosfera svjedoči i, čini se u prvi mah, potpuno negira ovu tvrdnju. Naime, natpisi o formiranju vlasti čitani na plaži u Čileu od strane nekog Čileanca koji nikad nije čuo za Tuzlu i Sarajevo bili bi tumačeni kao početak rata između dva kantona, odnosno, ratni raskol u istoj partiji po geografskoj odrednici. Ono što mu ne bi bilo predočeno jest činjenica da kantonalne vlade imaju toliko autonomije da svako formira vlast po vlastitom nahođenju. Ukoliko se prisjetimo sada već zaboravljenih izjava, odmah nakon izbora predstavnici SDP Tuzla imali su odriješene ruke da formiraju vlast kako žele i sa kim žele na nivou kantona. Nije bilo odluke Glavnog odbora SDP, a pri tome je postojala šansa da se vlast formira bez SDA praveći građansku vladu. Njenu okosnicu bi činio SDP, sa DF-om, Našom strankom, SBB-om i SBiH-om. Vlast je trebala i vjerovatno mogla biti formirana veoma brzo bez PDA u računici. Međutim, od samog početka predsjednik KO SDP Enver Bijedić insistirao je na sastancima da se vlast pravi sa SDA vertikalno na svim nivoima, dok je u javnosti davao neodređene ili zbunjujuće izjave kako se pregovara da tako ne bude. Ova krucijalna vijest će do građana doći tek mjesecima poslije kada je otvorena polemika na relaciji Imamović – Bijedić, kao i izbacivanjem Bijedića iz SDP-a. U demokratskim društvima ovo bi bilo dovoljno da se usvoji ocjena o njegovim pregovaračkim sposobnostima. Za građane Tuzlanskog kantona značajna i podjednako žalosna je informacija da Bijedić i SDP nisu jedini insistirali da SDA bude partner u vlasti na svim nivoima, nego je tu participirao i DF.
Naime, biranje delegata za Dom naroda ozbiljan je proces koji se vrši samo jednom. SDA nije dopustila posrnuće na prvom koraku niti je imala vremena da pusti DF-u da oponaša neovisnu stranku što su jedno vrijeme pokušavali prezentovati u javnosti. Na glasanjima za delegata domova naroda DF je glasao za SDA kandidate, još u naponu snage BH bloka, što će biti prva klica razdora. Kantonalni DF Tuzla je također insistirao da vlast bude formirana sa SDA od samog početka, dok su nevoljno pregovarali oko ostalih opcija. U Sarajevu se čekalo da Željko Komšić i konačno obznani svoju želju da „spasi državu koalicijom sa SDA“ na čemu su mediji pod kontrolom te stranke intenzivno radili. Suštinski, vlada u TK nikad nije mogla biti formirana, a upitno je od kakve bi koristi građanima i bila vlada koja toliko želi da ispunjava želje SDA-u, upravo stranci koju građani ne žele vidjeti na vlasti.
Vlast prema mogućnostima
Klasična ucjena koju je SDA ponudila pregovorima značila bi da svi građani Federacije BiH i države BiH koji su glasali za SDP sada moraju gledati kako SDP prihvata odluku da ide u vlast sa SDA, a sve kako bi se zadovoljile želje nekoliko predstavnika SDP-a u Tuzli. Nerealno je bilo očekivati da će sami članovi SDP-a iz Zenice, Sarajeva ili Bihaća pristati na takav žrtvenički čin da bi na poziciju premijera sjeo neko u Tuzlanskom kantonu. Takva vrsta altruizma, ako je to uopšte altruizam, ne postoji. Istovremeno, premijer koji bi radio prema željama vladajuće koalicije sa SDA ne bi donio ništa više nego što je bilo prije izbora. S druge strane, SDP u Sarajevu imao je više sreće sa partnerima koji su imali manje mandata i nisu uslovljavali nikakve vertikalne koalicije.
Naime, uprkos ideološkoj raznolikosti koju često spominju oponenti SDP-a u svojim prigovorima da su NiP te SBB nacionalne stranke, u konkretnim potezima se nisu ponašali tako u toku pregovora. Također, medijska mašinerija nije ucjenjivala niti su sudske tužbe dolazile na adrese potencijalnih partnera. S druge strane, partnerski odnos i ulazak u vlast sa najjačom bošnjačkom strankom istovremeno podrazumijeva medijski odstrel, eventualno uključivanja institucija i parainstitucija gonjenja, pa sve do ucjena. Zanimljivo je ovdje spomenuti i izjavu dugogodišnjeg člana SDA Elmedina Konakovića koji je istaknuo da OSA, iako bi trebala štititi državu, radišno učestvuje u procesima (ras)formiranja vlasti. Gledano tako, SDP je u Sarajevu pregovarao oko manjih i slabijih ministarstava, uzeo dio vlasti i zadržao se u svojim okvirima, bez nametanja vlasti prema nivou entiteta ili države. Razlog uspjeha je jednostavan – politička pragma.
Kako istovremeno predstavnici u Tuzli nisu mogli opravdati svoje poteze, a što je na ovaj ili onaj način na kraju potvrdio i Jasmin Imamović, krenulo se oprobanim receptom sukoba i podjele, što će na kraju završiti separacijom dijela članstva. Međutim, politiku treba očistiti od termina mržnje i ljubavi, a argumentirati novcem i interesom. SDP u Sarajevu nije imao interes ni da ruši niti da pravi vlast u Tuzlanskom kantonu, kao što ni Tuzlaci nemaju nikakvu korist od uspostave vlasti u Sarajevu, zbog kantonalnog uređenja. Bitnije od svega, politički predstavnici u Sarajevu nisu imali moć da učine bilo šta u Tuzlanskom kantonu, stoga su izjave o mržnji prema Tuzli neukorijenjene u konkretnoj i djelatnoj stvarnosti. Također, nikakva odluka SDP-a ne bi mogla ubijediti Konakovića ili Kojovića da krenu istim putem kao SDP, iako o tome sada možemo samo špekulisati s naknadnom pameću.
Zašto je došlo do rasprave na Glavnom odboru odgovor opet treba potražiti kod predstavnika u TK. Naime, nakon debakla oko pregovora, prvo je delegacija DF-a u kojoj je bio i Zlatan Begić energično tražila koaliciju sa SDA u prostorijama SDP-a. Na tom sastanku čiji su rezultati objavili mediji SDA još i prije njegovog kraja ukazala se činjenica da je veza DF-a i SDA dobro uhodana. Bijedić i ostatak će nešto otvorenije doći sa prijedlogom da se ide sa SDA, što će automatski pokrenuti potrebu da GO uopšte zasjeda po toj tački. Da li bi i bez toga bilo razgovora o vlasti, nezahvalno je tvrditi i teško znati, ali bi sigurno strasti bile smirenije i sukobi tek sporadični. Nepoznato tada, a danas veoma znano, jeste da je već bio tajno formiran inicijativni odbor SPD i da je Tuzlanski ogranak bio veoma blizak stavovima kasnije izbačenih članova SDP-a poput Lagumdžija, koji za 17 godina predsjednikovanja nije volio Tuzlu kao u tih nekoliko mjeseci nakon izbora. Poseban revolt budila je činjenica da je Lagumdžija upleten i na strani Envera Bijedića. Danas znamo da je blizak SPD-u i tuzlanski DF predvođen Zlatanom Begićem. Dodatno, gledati predstavnike Tuzlanske alternative, poput dekana Vedada Pašića, velikog kritičara Zlatka Lagumdžije, kako pozivaju Lagumdžiju na predavanja te političare Bijedića ili Delića kako osnivaju stranku sa Mirom Lazovićem i Zlatkom Lagumdžijom može biti tumačeno isključivo kao licemjerstvo i negacija stavova koje su sami iznosili jedni o drugima, ali i potvrda da izjave kako se ide u vlast zbog građana jeftina propaganda.
Dešavanja od prvog sastanka Glavnog odbora SDP-a do danas izuzetno su medijski propraćena, iako njihov značaj nije niti jednu desetinu te pažnje. Naime, građani Tuzlanskog kantona platili su danak političkih igara vlastitih predstavnika još na samom početku razgovora. Od tada se niko nije zapitao o njihovim stvarnim potrebama, niti je fokus usmjeren na pravu adresu, tj. skupštinu. Naime, i ostale stranke su dobile glasove i duguju svoje programe građanima. Sukob prema Sarajevu poslužio je da sakrije interese jedne male grupe ljudi, a stvarne potrebe i odgovornost svih stranaka u TK su zaboravljene.
Zakočenost situacije iskorištena je za sticanje veće moći unutar SDP-a, što je ponovo situacija vezana za ambicije pojedinaca, a ne realna korist po građane TK. Prezentacija te kandidatura suspektnog i relativno nepoznatog širem članstvu SDP-a Edina Delića prema poziciji predsjednika bio je potez mudrijeg i sakrivenijeg dijela SDP-a koji je znao da će to propasti. Naime, većini članova nepoznati Delić, koji je pri tome kratko član SDP-a, bivši član više stranaka i iznenadni zagovarač koalicije sa SDA svjesno je žrtvovani pijun. O prirodi želje za ulasku u vlast sa SDA, a istovremeno potpunoj nebrizi za građane Tuzlanskog kantona najilustrativniji je primjer Mire Lazovića, koji je mjesecima ranije bio protiv toga da prijeko potrebni konkretni i stvarni autoput ide preko Tuzle, dok je za apstraktni dobrobit građana Tuzle radio na tome da se ide u vlast sa SDA. Također, Lazovićev i slučaj SPD-a s jedne strane, a stav Jasmina Imamovića i Denisa Bećirovića sa druge strane samo dodatno pokazuju da sukob nije geografske prirode. No, predstavljanje ovog kao sukoba dva lokalna klana su dobro odgovarali političkim predstavnicima čija glasačka tijela se svakako ne preklapaju, dok su jedini gubitnici građani.
Sukob sa Sarajevom je ekonomski, a ne stranački
Međutim, postoji nepravda i sukob na realciji svih kantona prema Kantonu Sarajevo. Odluka o raspodjeli prihoda donesena prije petnaestak godina, poznata kao ponder po koeficijentu 2.0, bila je privremena, a da se za sve ove godine tuzlanski predstavnici u Sarajevu značajno ne bune oko nje. Prema toj odluci jedan Sarajlija u ekonomskom smislu vrijedi kao dva Tuzlaka ili Zeničanina. Ta odluka donešena je za vrijeme SDA i u vrijeme Silajdžića i od tada se prihodi sa jedinstvenog računa raspodjeljuju na osnovu ove diskriminacijske odredbe. Zbog iste odredbe nikad neće biti moguće razvijati turizam ili graditi velike infrastrukturne projekte u bilo kojem kantonu osim KS. Ono što je zaista ponižavajuće prema građanima svih drugih kantona, a u ovom kontekstu isticanog Tuzalanskog kantona, jeste da niti jedna partija ne radi na ukidanju ove odredbe. Na tome ne radi Socijaldemokratska partija BiH kojoj je svaki građanin isti, niti DF koji voli Bosnu više od svih drugih. Pravo pitanje bilo bi zašto predstavnici SDP-a Tuzle ili DF-a nisu svoje partnere tražili po ovoj liniji u drugim kantonima? Umjesto toga, građanskom dijelu ZDK, SBK ili USK koji se godinama pate sa SDA ponuđeno je da idu sa SDA za ljubav nekoliko političara u Tuzli, bez da bi pitanje pondera ikad bilo i otvoreno. Pored toga, pitanje zagađenja ili ekološke tempirane bombe vezane eza koks, odnosno ostatke firmi HAK I i II također nije prioritet tuzlanskih predstavnika. Formiranje nove stranke samo će do kraja i definitivno potvrditi, cilj je lični interes garniran željama i naredbama iz SDA. Na kraju, samo su produbljeni animoziteti u društvu svakako opterećenom animozitetima. Možda bi budući frontovi trebali krenuti od stvarnih socijaldemokratskih i lijevih uvjerenja jednakosti i solidarnosti, recimo od nepravedne raspodjele prihoda, a ne od raspodjele fotelja.
Za OP “Revolt” piše drug Suad Beganović. Članak objavljen uz dozvolu autora.
