Intervju sa Anamarijom Divković, socijalnom radnicom zaposlenoj u sigurnoj kući u Tuzli – SEDMICA SOCIJALNE PRAVDE
Od 13.02 do 20.02. 2023. Oštra Nula iz Banjaluke, Revolt i CAT BiH, Omladinski resursni centar iz Tuzle i Huškanje iz Sarajeva realizuju kampanju “Sedmica socijalne pravde”.
Intervju sa Anamarijom Divković, socijalnom radnicom zaposlenoj u sigurnoj kući u Tuzli, radio je Omladinski pokret Revolt iz Tuzle.
_____________________________________________________________________________________________
Socijalna pravda je širok pojam i postoji nekoliko načina njenog prepoznavanja u društvu. Prvobitno je pojam socijalne pravde definisan kroz religiju i kroz religijska mjerila pravde i moralnosti. Kasnije postaje društveno pitanje, pitanje javnog dobra i osnovica za kreiranje raznih politika, ali mjerila I dalje ostaju slična onima kada je pojam definisan kroz religiju. Kako bismo dobili odgovor na pitanje da li je nešto socijalno pravedno ili ne, možemo se pitati da li je nešto fer ili ne. O tome šta je fer ne moramo mnogo učiti. Pravda je osjećaj s kojim se rodimo, a individualno on može biti više ili manje izražen.
“Život nekada stvarno nije fer” je rečenica koji često čujemo u društvu, a najčešće kada se upoznamo sa teškom životnom pričom jedne osobe, a gdje društvo ili institucionalni sistem nisu odigrali dobru ulogu. Svi smo dio društva i ukoliko nemamo individualno izgrađen osjećaj za socijalnu pravdu, socijalne pravde u društvu, a kasnije i kroz institucije će biti sve manje. Stanje socijalne pravde u Bosni i Hercegovini je narušeno. To se nije desilo odjednom. Ratni i postratni period učinili su to da se ljudi moraju okrenuti sebi jer je njihova egzistencija bila narušena, u međuvremenu oni sa niskim osjećajem za pravdu su takve situacije iskorištavali i postajali nedodirljivi kreatori društveno-političke situacije. Takvo vodstvo uništilo je institucije i dodatno opteretilo individue. Problema je postojalo previše da bi idividue kroz društvene akcije mogle reagovati na njih. Dok su se stvari u društvu zapetljavale i raspetljavale čitava generacija je odrasla. Svi mi koji imamo do 30 godina rasli smo u društvu čiji je osjećaj za “fer” nejastan i takav ipak bolji od institucionalne reakcije. Ono što se Zakonima, na raznim nivoima, želi postići jeste socijalna pravda, ali je isprepleteno sa mnogo birokratije, neusklađenošću nekoliko zakona i kreira sporost i dodatno nepovjerenje prema institucijama.
Kada govorimo o socijalnim izdvajanjima u BiH, kroz različite fondove i socijalnu pomoć, izdvajanja nisu dovoljna za vođenje lagodnog života, života u skladu sa određenim socijalnim normama, a često ni za zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba.
Inflacija i društvene krize svakako na margine stavljaju svo stanovništvo BiH, posebno osobe koje su već sada na određenoj društvenoj margini. Socijalna izdavanja u BiH ostavštvina su iz ratnog perioda države, te iako danas svatko od nas zna da ni individualna primanja od 500KM ne bi bila dovoljna da zadovolje sve potrebe stanovništva, kroz socijalna izdavanja i dalje se izdvaja oko insuficijentnih 200KM po osobi. Često su u pitanju porodice, a ne individue, te koje se oslanjaju na ova primanja, što dodatno pogoršava status onih kojima je socijalna pomoć potrebna. Metaforički, trenutna izdavanja igraju ulogu “respiratora” koja osobu održava na životu, ali ne pruža priliku da osoba samostalno odluči na koji način će svoje zdravlje i dobrobit povratiti.
Socijalna izdavanja nisu mehanizam kojem trebamo težiti, jer oduzimaju moć onima koji su u tim situacijama najpogođeniji. Same socijalne politike trebaju težiti pružanju kvalitetnijih prilika za zaposlenje, čime se socijalno ugroženim osobama vraća oduzeta moć i pruža prilika za lagodniji život.
Neophodno je da socijalne politike zauzmu progresivniji oblik. Trenutno, posao socijalnih radnika/ca koji provode socijalnu pravdu u BiH je izrazito birokratiziran, socijalne politike oslanjaju se na predodređene šablone – uradi xy, mi ti zauzvrat pružamo yz – zbog čega se socijalni rad umanjuje na određeni uzorak, bez mnogo mjesta za rad na stvarnom unapređenju socijalnog statusa stanovništva. Zbog samog nedostatka prilika za zaposlenje socijalnih radnika/ca, izrazita je njihova radna preopterećenost, gubi se sama briga o sebi, a time i kreativnost i volja za stvaranjem promjene; posao se počinje provoditi samo kroz zakonske regulative, kroz mogućnosti koje institucija koja ih upošljava pruža, a znamo da su one minimalne.
Iz moje pozicije kao socijalne radnice, trenutno radim u sigurnoj kući i sam naš posao je trenutno neizvjestan. Zakonske regulative nisu na adekvatnom nivou definisane, finansiranje sigurnih kuća u BiH nije regulisano na državnom nivou i obaveza se prenosi na niže nivoe vlasti, koji u većoj ili manjoj mjeri svoju obavezu i ispunjavaju. To znači da je i moj posao, kao socijalne radnice koja radi sa ženama žrtvama nasilja, ali i dobrobit naših korisnica, neizvjesna. Samoj profesiji se ne pridaje dovoljno značaja, te samom Centru za socijalni rad nedostaje dosta zaposlenih, dok se socijalni radnici/ce često odlučuju na alternativne modele zaposlenja ili odlazak iz države usljed sistemske neuređenosti, što predstavlja scenarij s kojim se u profesiji dosta često susrećemo. Centar za socijalni rad nije jedina ustanova koja treba pružati zaposlenje socijalnim radnicima i radnicama – u suštini, sve ustanove koje rade na pružanju usluga ili rade direktno sa stanovništvom imaju određene potrebe za ovom profesijom. Dok se situacija ne promijeni, nastavljat ćemo se suočavati sa fenomenom “izgorjevanja” socijalnih radnika/ca koji odustaju od svojih profesija i rada u BiH.
Problemi aktuelni od rata u BiH napravili su nepopravljivu štetu bh. društvu. Čak i kada bi uspostavljeni sistemi socijalne pravde počeli funkcionisati, i dalje bismo se suočavali sa 30 godina ispravljanja načinjene štete i grešaka. Napredaka, naravno, ima, ali je sam tempo kojim se do poboljšanja dolazi neodrživ. Prijetnja da će sve manje ljudi imati izgrađen osjećaj socijalne pravde i dalje je realna. Svjedočimo društvu u kojem ista stvar koja danas funkcioniše, sutra opet pada u vodu, te čak i kada smo suočeni sa kontinuiranim nefunkcionisanjem mehanizama, odgovor institucija često izostaje ili nije dovoljan. Cjelokupan osjećaj socijalne pravde se narušava kada se počnemo oslanjati na odgovor institucija o tome da li je nešto u društvu “fer” ili ne, a takvo društvo ne može biti socijalno pravedno.
