Izbori – dilema ili opravdanje?
PIŠE: Almasa Bečić
Lokalni ili opšti, kao da je važno. Političke poruke uvijek su iste.
Stranaka ima, ne zna im se broj.
Još jedni izbori su pred nama. Ovoga puta – lokalni. Oni čak i značajniji od opštih. Da li će se desiti specijalne promjene ili samo dodatno osnažiti nacionalistički narativi od kojih patimo godinama unazad i zbog kojih nas je u ovoj zemlji svakim danom sve manje i manje? Da li se mali čovjek još uvijek potajno nada promjenama?
Za tačno 14 dana, imat’ ćemo priliku odabrati neke nove generacije. Koliko smo i sami spremni i sposobni za promjene koje želimo vidjeti? Da li smo spremni napraviti iskorak? Da li je već sada splasnuo optimizam u promjene? Zašto (ne)?
Još tačno toliko dana, općinske vlasti imaju mogućnost da građanima prodaju maglu investirajući budžetski novac u krpljenje već krpljenih puteva, postavljanje „prepoznatljivih“ spomenika u slučaju da izbore izgube i dođu još gori od njih, obećavajući pitku vodu u XXI stoljeću. Bilo kako bilo, sve ono što se radi „u ime građana“ (za javni interes), zapravo ima više veze s privatnim interesom.
Velike riječi za kratko pamćenje.
Tradicionalno, već 30 godina unazad, predizbornu kampanju potpiruju plakati sa manje ili više inspirativnim porukama. Da li je bitnije napraviti vizuelno prihvatljiv plakat od onoga što, zapravo, treba biti urađeno? Dok građani i građanke strepe od izbornih rezultata sumnjajući u bolje sutra, lideri se brinu da će im plakat biti uništen. Jer, bez plakata ništa.
Predizborna kampanja zvanično je počela 15.oktobra. Od tada pa do danas, mogli smo vidjeti šarolike, ali ne tako inspirativne plakate i slogane. Do koga li je, teško se može reći uzevši u obzir da se veliki broj građana i građanki i ove godine našao na izbornim listama širom naše multikulturalne države.
Već odvajkada istrošene fraze pokupljene na društvenim mrežama i ovaj su put našle svoje mjesto na svakoj glavoj, ali i rubnoj ulici u svakom gradu, vrlo često odudarajući od karaktera ljudi na tim plakatima o kojima znamo puno više od onoga što oni misle. Dokaz je i masovno citiranje mudrih mislilaca od strane plakatiranih mudraca, a da autohtoni stanovnik te općine ima informaciju da su i bukvar djelomično pročitali. O takvim ljudima odmah znate sve. Glasati za takve – nezamislivo!
Napumpavanje patriotskog balona zanemarivanjem postojanja lokalnih izbora od kojih građani i građanke očekuju pomake mjerljive rekonstruiranim ulicama, rasvjetom, te inom infrastrukturom mora trajati u kontinuitetu cijelog mandata. Takvo ponašanje bi trebalo zabraniti dekretom da onaj koji nije ništa napravio cijeli mandat isto ne može nadoknaditi u tri mjeseca pred izbore.
Osvrnemo li se na izborne slogane pod kojim su političke stranke nastupile u izbornoj kampanji, teško da se može zaključiti da su pred nama lokalni izbori. Birači nemoćni u borbi da shvate koje će to lokalne probleme riješiti političari ukoliko dođu na vlast. Razlog tome ponajviše su pomiješani lončići – umjesto lokalnih tema, poput izgradnje lokalnih puteva, vodovoda, rješavanja pitanja lokalne infrastrukture, u prvom planu ponovo su visoke nacionalne teme. Potpuno preslikana priča iz godine u godinu, iste glavne poruke i ideje.
Dok šetamo gradovima, s ogromnih bilboarda, video zidova, reklamnih panoa koje plaćaju našim novcem, pa čak i stabala, kontejnera, porušenih objekata, kandidati i kandidatkinje ponosno nas gledaju osmjehujući se i poručujući „bolje niste ni zaslužili“.
Ideje su odavno iscrpljene, a one koje su danas ostale se sve više odvlače ka populizmu. Čak štaviše, iz centralnog se slogana izvodi predslogan koji se potom vezuje za određenu lokalnu zajednicu. Sve u skladu s okolnostima. Valjda je to jedina stvar koju prilagođavaju kada su u pitanju lokalne zajednice.
Nadalje, način političke komunikacije ne razlikuje se znatno od partije do partije. Jedno im je zajedničko – svi se trude pridobiti povjerenje neodlučnih glasača, jer su ostali ionako već unaprijed opredijeljeni – bilo porodičnim klasterima ili uslovljeni radnim mjestima. Sve zarad izbora u znak zahvalnosti licima s naslovnica, pardon, plakata.
Poruke koje se šalju na političkim skupovima okrenute su prošlosti umjesto budućnosti, a u krug se vrte jedni te isti slogani. Šta se desilo prije 25 godina postalo je bitnije od onoga šta ćemo imati u narednih 25. Pitanje “Da li će mladi ljudi biti u mogućnosti zaposliti se u svom gradu, raditi i privređivati u svojoj lokalnoj zajednici”, nije našlo svoj odgovor ni ove godine.
Nikad više kandidata i programa, nikad manje rješenja za goruće probleme lokalnih zajednica. Širok spektar stručnosti i nestručnosti, doktora i zanatlija, običnih i neobičnih ljudi. Na koji način će ljudi neupućeni u političke teme riješiti probleme s kojima se susreću građani i građanke? Dok jedni obnavljaju mandat po ko zna koji put plasirajući već tradicionalno ista obećanja, drugi – oni sposobni i stručni, izgubili su povjerenje u vlastite mogućnosti, te nisu stali na megdan s ovim prvima.
Nažalost, nisu to jedina mjesta za prosipanje lafine i lažnih obećanja. Zaokupljena je sada i virtuelna sfera sponzorisanjem objava. Ovih dana, vidimo više objava kandidata i kandidatkinja za općinska vijeća, nego objava svojih prijatelja.
Međutim, mali čovjek se još uvijek nada. Da će biti bolje. Da će konačno problemi krenuti ka svom rješenju. Da bi konačno mogli doći neki novi ljudi koji će, za razliku od svih dosadašnjih, unijeti dašak svježine i inovativnosti u mrtvilo sadašnjosti političkog života, te da će pozitivno uticati i na život tog malog čovjeka. Da i on konačno okrene novu stranicu u životu i prestane razmišljati o tuđem, boljem svijetu u koji je, zbog karaktera ovdašnje vlasti, prisiljen odlaziti.
A nakon izbora…sve po starom. Ostaju nedovršeni putevi, problem parkirnih mjesta, nedocrtane kolovozne trake, vjerovatno zbog nedostatka farbe.
Dotaknimo se i radnih mjesta u javnim ustanovama koje trebaju da odgovore na sve upite građana. Naime, za određena pitanja potrebno je imati stručnjake, kojih u ovakvim ustanovama, slabo da ima. Takvi se ne zapošljavaju. Ne zapošljavaju se sposobni ni na mjesta općinskih referenata, ali ni na mjesto pomoćnika načelnika za žardinjere.
Neizbježna tema ovih izbora je i novi virus Covid-19 i činjenica da su se odgovorni ljudi po lokalnim zajednicama različito snalazili i bez neke više direktive redali prioritete po svom nahođenju. Uz par pozitivnih primjera općina u kojima su se lokalni čelnici shvatajući trenutak u kojem se nalaze, na sve načine trudili da svojim građanima i preduzećima konkretno pomognu u situacijama u kojima su se našli upravo zbog pomenutog virusa, većina je sebično brinula samo o štedljivom trošenju budžetskih sredstava samo za svoje potrebe i potrebe obnavljanja mandata.
Da je do nas, već i ptice na grani znaju. Dok jedni misle da pospremaju, drugi tek zakuhavaju. Promjene vjerovatno neće krenuti iz temelja, ali ćemo imati sigurnu BiH onoga časa kada svi steknemo svijest o proaktivnom učešću u procesima donošenja odluka. Onoga časa kada dovoljno ojačamo javno mnijenje, grupe ljudi koje nisu formalni članovi bilo koje partije, nego imaju kritički stav o svemu što nije u njihovom interesu, tada ćemo moći one „stranačke“ kazniti svojim glasom za sve ono što su trebali, a nisu htjeli ili znali uraditi. To treba raditi dosljedno, s karakterom ne gubeći entuzijazam, odustajući na pola puta. Ovaj posao moraju preuzeti mladi ljudi, jer će trebati dosta vremena da se stečene navike i apatija promjene! Došlo je vrijeme da mladi ljudi naprave prvi korak masovnim izlaskom s olovkom kao jedinim oružjem praveći promjene koje su tako neophodne. Razlog za neizlazak ne može postojati, jer na sreću ili nesreću, ne živimo u New Yorku, nego malim pitomim bosanskim gradovima i varošima u kojima se svi znamo bar u smislu ko živi od rada, a ko na državnim jaslama, već četvrt stoljeća. Ako ništa drugo, bilo bi lijepo i poželjno da zamijene mjesta, jer ovi drugi ničim nisu pokazali da zavređuju to mjesto i u narednom periodu.
Hoće li i ove godine na izbore izaći samo trećina biračkog tijela (naravno, ne uključujući mrtve glasače, ali ni one imaginarne glasače prijavljene na adresama mesnica, restorana, i ostalih kojekakvih objekata)?
Lokalni izbori su mogućnost da se izaberu oni koji se bave lokalnim temama, onim temama s kojima se susrećemo svakodnevno. Međutim, lokalne patriote su do te mjere okolnom stanovništvu zgadili politiku, te samo javno djelovanje, da su svi počeli ignorirati i one svakodnevne promjene.
Posljednja je to prilika za jedan ozbiljan zaokret. Ne nužno za revoluciju. Za borbu u kojoj će biti uspostavljena nova pravila ponašanja i vraćanje odgovornosti u, prije svega, politički, ali i uopće javni angažman. Ostaje i nada da na dan izbora neće biti novih demotivirajućih mjera koje će donijeti naši krizni štabovi čije se aminovanje odluka izdiže iznad institucionalnih.
Da im je kojim slučajem sudbina odredila da godinama vladaju nekom manje lijepom, manje značajnom, manje historijski i simbolički bitnom državom, oprostili bismo im. Ovako, ne možemo i nećemo. Zato – izađimo na izbore. Jer, ako nas korona ne ubije, oni hoće.
“Naša djeca bi mogla svjedočiti tome jesmo li izašli na izbore ili smo izašli iz zemlje.” (Haris Pašović)
