U susret temama o zagađenju zraka
PIŠE: Elmira Begić
“Predurat’ će se” – rečenica koja me prati od djetinjstva. Ako mi kao djetetu nije bilo jasno, sada već jeste, jer obilježava način na koji se prosječan/a građanin/ka ove države nosi sa svim problemima. To je bio zaključak kratke rasprave grupe starijih ljudi u mojoj mahali. Šetnje su prestale biti ugodne, odjeća nakon ulaska u kuću ima opor miris zagađenog zraka koji dočekamo svake jeseni. Kod starijih ljudi, kao i pacijenata različitih dobnih skupina sa respiratornim oboljenjima, pogoršanje astme i kliničke slike bronhitisa. Samo prošle godine ljekari Klinike za plućne bolesti u našem gradu su obavili preko 20.000 pregleda.
Sjetila sam se prošlogodišnjih crvenih alarma, natpisa ”opasno po zdravlje”, brojeva zabilježenih na mjernim stanicama u gradu, smrada odjeće nakon ulaska u kuću… a tako će biti i ove zime. Čim prođe zima, teme zagađenja zraka prestanu biti dovoljno atraktivne za skupljanje lajkova na društvenim mrežama. Tako ljeti uzimamo godišnji odmor od svega, pa i od ovakvih problema koji ne samo da utiču na odvijanje svakodnevnih životnih aktivnosti, nego imaju direktan uticaj na naše zdravlje i očekivani životni vijek.
Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, Bosna i Hercegovina ima drugu najveću stopu smrtnosti u svijetu zbog zagađenja zraka. Tu se nalazimo odmah iza Sjeverne Koreje. Brojevi pokazuju da više od 3300 ljudi u BiH godišnje umire zbog zagađenja zraka. Isti problem postoji i u drugim Balkanskim zemljama. Dok se Zapadna Europa okreće obnovljivim izvorima energije i zelenoj politici, naša realnost je drugačija. Čak 7 od 10 najvećih zagađivača u Europi smješteno je na tlu Balkana.
Osvrnimo se na BiH i naše gradove. Prema prosječnim mjerenjima građani/ke Tuzle i Lukavca udišu najlošiji zrak. No, drugi gradovi nas u stopu prate sa zanemarujućim procentualnim razlikama.
Šta udišemo? Takozvane PM10 i PM2,5 čestice (PM – partticule matter).
PM10 ili grube čestice su one koje imaju promjer manji od 10 mikrometara, npr. prašina ili pelud. Za usporedbu, zrno pijeska ima promjer oko 90 mikrometara, a PM10 čestice mogu biti još mnogo manje od toga. PM10 uglavnom sadrže željezo, aluminij i silikate, a nastaju primarno zbog loženja na kruta goriva te ispušnih plinova automobila i industrije. Njihova prosječna granična vrijednost tijekom 24 sata je 50 μg/m3, a sve iznad toga znači da je kvaliteta zraka lošija te da s vremenom može početi uticati na zdravlje.
PM2,5 čestice su opasnije već zbog činjenice da su vrlo male i lagane pa se duže zadržavaju u zraku od PM10, a time se povećava i rizik da ih udahnemo u pluća. Također, zbog toga što su tako male, mogu proći kroz nos i grlo te ući duboko u pluća sve do plućnih alveola, a zatim i do krvotoka. Brojna su istraživanja pokazala da postoji uska veza između izloženosti PM2,5 i prerane smrti od srčanih i plućnih bolesti, a mogu dovesti i do pogoršanja već postojećih hroničnih bolesti, poput astme, bronhitisa i drugih bolesti disajnog sistema.
Nakon etiološkog objašnjenja o kakvim se česticama radi, zanimljivo bi bilo izdvojiti da se jedino u Tuzlanskom kantonu ne mjeri PM10. Dok, za mjerene vrijednosti PM2,5 ne postoje dnevne granične vrijednosti.
Što bi bilo jednako tome da nas brojevi upozoravaju, ali da ne postoji adekvatan plan interventnih mjera koji je donijela struka.
U industrijskoj zoni, kojoj pripadamo svi su potencijalni zagađivači. Kada su u pitanju termoelektrana Tuzla i GIKIL, za proteklu 2019. godinu nema egzaktnih podataka o emisiji štetnih materija, kao što je slučaj sa drugim fabrikama u okruženju. Ne smijemo zanemariti doprinos domaćinstava, kao i ispušne gasove automobila. Nažalost, sve rasprave na temu zraka se završe pripisivanjem krivice jednom subjektu. Kada se dublje upustite u to shvatite da ništa nije crno bijelo. Svi snosimo dio odgovornosti. Industrija, domaćinstva, građani/ke, naravno ne u istoj mjeri. Čak i onda kada prepuštamo sve slučaju, ne zanima nas, ne pitamo nadležne – i time snosimo odgovornost.
Konkretne stvari na kojima se trenutno radi u manjem kapacitetu jesu projekti toplifikacije, ali su u TK neophodne i izrade interventnih mjera, pojačanje inspekcijskih nadzora, subvencioniranje prelaska na obnovljive izvore energije i ekološka goriva i na kraju, od koristi bi bilo i korištenje javnog prevoza za kratke destinacije u gradskoj zoni u toku zimskih mjeseci.
Problem kvaliteta zraka se ne može posmatrati odvojeno od problema sa zagađenjem stajaćih i tekućih voda, pomorom riječne flore i faune, odlaganjem otpada, ilegalnim deponijama, taloženjem toksičnog otpada itd. Problemi sa kojima se suočavamo su problemi svjetske zajednice. Nažalost, svjedočimo nemarnom odnosu većine institucija, kao i građanstva. Organizacije i pojedinci koji se bave ovim temama su nerijetko meta izrugivanja. Sa takvim pristupom primorani smo da ‘’preduramo’’ još jednu zimu.
