Građanska hrabrosti, gdje si?
PIŠE: Almasa Bečić
Građanska hrabrost, Sloboda, Dostojanstvo i Odgovornost su alati za izgradnju modernog civilnog demokratskog društva. U kakvom su danas stanju ne treba trošiti riječi i analitički bi bilo vrlo teško procijeniti čije je stanje jadnije. Pošto smo iz jednog totalitarnog društva izašli, bilo je sasvim za očekivati da su nam dostojanstvo, hrabrost i sloboda na niskom nivou zbog same tranzicije u demokratsko društvo, no to ne bi smjelo biti u slučaju odgovornosti. Vrlo je neodgovorno formalno mijenjati jednu vrstu totalitarnog društva drugom gdje se promjena samo ogleda u izmjeni oblika vlasništva materijalnih dobara. Upravo u nedostatku te odgovornosti, nedostatku građanske hrabrosti i ljudskog dostojanstva na djelu, kao i lične odgovornosti za odsustvo promjena, leži ključ neizgrađenosti civilnog demokratskog društva na Balkanu, pa i u Bosni i Hercegovini. Da bi odgovornost dobila svoje mjesto u uređenju civilnog demokratskog društva, prije svega je potrebno kritičko razmišljanje zasnovano na etičkim vrijednostima kroz građansku hrabrost.
U svijetu ludila, iskrivljenih vrijednosti, marketinških zabluda o realnom životu, nemogućnosti praćenja stalnih promjena, možda nekad izgubimo korak. Razlog se, vjerovatno, nalazi u nepoznavanju ključnih odrednica iz oblasti građanskih prava. Dodatni razlog zasigurno je i taj da nas u školama konstantno izbjegavaju uključivati u proces aktivnog dijaloga, o prednostima i manama različitog građanskog odabira i ustroja, prije svega institucija, ali i države u cjelini, u kojoj svi aktivno participiraju na poboljšanju, a ne samo na nijemom posmatraju i klimanju glavama.
Odmah nam se otvara pitanje: a gdje je naše mjesto? Da li mi idemo na istok u kolektivizam ili u autoritarni režim (mi ih imamo čak tri) ili idemo prema Zapadu prema demokratskom sistemu sa svim njegovim prednostima i manama? Najgori izbor je da budemo nešto između, što će nas snaći ukoliko se svi aktivno ne uključimo u kreiranje modernog civilnog demokratskog društva.
Osnovna poluga je obrazovanje. Ukoliko mladi ne znaju kako prepoznati bolju opciju tražeći konkretnu argumentaciju za pojedinačan izbor, dopustit’ će da se njima manipulira, jer će im prepredeno biti ponuđen poželjan izbor. Zaslijepljeni ponuđenim odgovorom kao najprihvatljivijim, linijom manjeg otpora, neće biti spremni da preuzmu odgovornost i učine makar i najmanju promjenu. Uvidjevši i sami da ih sistem ne uključuje kao partnere, svoju hrabrost pokazuju virtuelno, preko tastature. Pošto kroz sistem nisu edukovani u kritičkom pristupu svim pitanjima značajnim za građansko društvo, prinuđeni su da praznine u svom obrazovanju popunjavaju samostalno izabranim rješenjima koja se nude putem interneta. Pitanje da li su napravili pravi odabir, rješavaju na način da se sakriju iza lažnih profila koji obezbjeđuju sigurno utočište gdje bez ikakve odgovornosti i kompetentnosti nude ”velika rješenja” za probleme na koje niko prije njih nije adekvatno odgovorio. Konformizam i odsustvo odgovornosti za javno izgovorenu riječ iza takvih profila, često se i otme kontroli, pa završi salvom nepristojnih i vulgarnih uvreda koje često odišu elementarnom nepismenošću i vulgarnošću.
Za razliku od takvih, građanski hrabar je onaj koji ne pristaje da bude predmetom manipulacije. Nije dovoljno biti stanovnik jedne države i smatrati se građaninom, već s tom ”titulom” imati određena prava i obaveze. Toga bi i vlasti trebale biti svjesne kreirajući potrebu o proaktivnom učešću o učenju istih na pravi način time osiguravajući pozitivne promjene. Ali, ovako ”naučeni” nisu podobni za upravljanje. Jer, lakše je upravljati stanovnicima, nego građanima o čemu je govorio i Le Bon, socijalni psiholog: „U gomilama se nagomilava ograničenost, a ne duh“. Zato je iznimno teško upravljati gomilama neosviještenih, no grupom onih koji makar donekle imaju drugačije stavove. U gomili, građanska hrabrost jenjava, jer je bitnije pokazati odanost ispred hrabrosti, čega smo svakodnevno svjedoci.
Hegel ističe da ako nešto postoji, to nije dovoljno ukoliko ono ne postoji „u obliku koji odgovara pravilima uma“, te da je bitno zagovarati novi društveni plan koji je „u opreci sa datim poretkom“. Albert Einstein traži od građana da oslonac tog dostojanstva potraže u vlastitoj savjesti: „ne činite nikad ništa što se protivi vašoj savjesti, pa čak ako to od vas i država traži“. Šta mi čekamo?
Šta je u toj situaciji sa umom koji pokreće kritički nemir, prepoznaje probleme kao vlastite neprestano razmišljajući o pritisku na one koji imaju autoritet da vladaju pravedno i pravično? Umjesto da iskoristimo svoj um prilikom iščitavanja bilo kakvih informacija koje se pred nas stavljaju, mi postajemo samo upijači istih bez da ih podvrgavamo ikakvim normativnim mjerilima.
Prvi korak ka demokratizaciji društva je građanska hrabrost. Čak štaviše, ona je njen imperativ. Ona podrazumijeva da osoba kritički promišlja, razmišlja o rješenjima i konačno, djeluje. Hrabrost ne daje moć, ali daje dignitet da se odlučno stane i kaže NE svemu što argumentovano nije dokazivo.
U nedostatku građanske hrabrosti, pojedinac gubi društvenu bitku i odriče se svog prirodnog prava na korekciju potencijalno pogrešnih odluka prije njihovog donošenja. Na taj način, štedi vrijeme potrebno za ispravljanje pogrešno donešenih odluka i produžava vrijeme djelovanja na ispravan način donosenih odluka.
Jedna od glavnih karakteristika vlasti u prošlosti, ali i sada jeste da moralno diskreditira neistomišljenike koji zbog toga bivaju kažnjeni na razne načine. Ukoliko bi se pojedinac suprotstavio, njegova pobuna bi se gledala kao gest građanskog neposluha gdje pokazuje odsustvo lojalnosti i zahvalnosti, te napad na pojedince na vlasti.
O posljedicama nedostatka građanske hrabrosti na prostoru bivše Jugoslavije imamo priliku saznati iz intervjua Svetlane Brzoz, aktivistkinje i osnivačice organizacije za promociju građanske hrabrosti “Gariwo” za Deutsche Welle. Broz ističe da građanska hrabrost podrazumijeva „volju i praktičnu vještinu neposlušnosti, otpora, suprotstavljanja i nenasilne borbe protiv zloupotrebe moći bilo koje javne ustanove, privatne komapnije ili pojedinca koji namjerno zanemaruju svoju dužnost ili nezakonito koriste prednost svojih političkih, ekonomskih ili socijalnih moći kršeći ljudska prava – bilo u građanskom ili političkom životu, medijima, biznisu ili u akademskoj, religijskoj ili porodičnoj sferi“.
Iako svakodnevno trubimo o tome kako smo nezadovoljni stanjem u politici, školstvu, zdravstvu, nema puno svijetlih primjera kako smo ustali i izborili se za svoja prava. Uglavnom se borba zasniva na deskripciji promašaja ”nekih drugih” ne nudeći pritome eventualna rješenja. Mladi umjesto učešća u rješavanju problema odlaze u svijet u potrazi za uređenim društvima koja su rješenja već pronašla, a to se manifestira boljim životom, manjim stresom i prostim učešćem u izvršavanju naloženih zadataka.
Ali, ostaje upitno i to koliko je bolje i zarad čega.
„Mladi iz regije zapadnog Balkana zaista najčešće biraju ono što misle da je lakše, a to je otići iz svoje društveno neuređene, primitivne i u korupciju i kriminal potonule zemlje u neku visoko razvijenu zemlju čija pravila i zakone moraju poštovati, a jedino što treba je naći sebi posao, ma koliko to teško bilo. Rijetko se pitaju kako su te zemlje došle do tako visokog društvenog standarda, i kako bi oni mogli pomoći svom društvu da se izdigne iz kala u kojem se svi kolektivno valjaju. Vrlo su rijetki mladi ljudi na našim prostorima koji imaju svijest o svojoj odgovornosti u društvu, a malo je onih koji znaju što znači biti građanin. Generalno, vrlo je rijetka građanska odgovornost pa samim tim i građanska hrabrost na našim prostorima, iako je tu najpotrebnija.“ – dodaje Broz.
Pristanemo li na odustajanje od borbe protiv anomalija u društvu, uskočit’ ćemo u lagodnost konformističkog pristajanja na iste. Tada nećemo imati druge nego odustati od sudjelovanja u prostoru za promjene – trenutak u kojem ćemo se predati u ruke drugima umjesto da se služimo vlastitim razumom koji bi, barem teoretski, trebao uvijek da nas pokreće. Trenutak u kojem odustajemo i prihvatamo sve ono zbog čega smo se borili.
Jesmo li spremni sami sebi to priznati?
