Migranti – neprijatelji sa kojima još nismo ratovali, iako imaju kuhinjski nož!
Dolazak hiljada migranata sa drugog kontinenta pokazat će svu bijedu lokalnih nacionalizama na jugu jednog malog kontinenta kakav je Evropa, odnosno, njenog stidnog mjesta eufemistično nazvanog Balkan. Da, neumjesno je nazivati Balkan stidnim mjestom Evrope, jer odražava stereotipne predodžbe desničarske Evrope o jednoj margini, liminalnom mjestu na kojem se rad historije poigrao sa stanovnicima tog mjesta. No, šta drugo zaključiti kada Balkan dobije priliku da ugleda kolonu još marginalnijih, kolonu unesrećenih i po prvi put u nekoliko stoljeća se osjeti superiornijim u odnosu na neku kolonu, obično kolonizatorskih vojnika, samo što je ovo bila kolona migranata, bez ičega.
Pojava migranata do kraja će razoriti i posljednje djeliće vlastitih iluzija. Rasizam, islamofobija, arabofobija, strah od siromašnih ljudi – sve je to folklor koji je isplivao u bujici po dolasku nekoliko hiljada unesrećenih ljudi na Balkan, odnosno, Bosnu i Hercegovinu.
Što dalje od očiju, to bliže srcu
Ukoliko je bio potreban neki perverzan psihopolitički eksperiment koji će cijelu zajednicu testirati na višedecenijsko hranjenje mržnjom od strane elita, dolazak migranata sa prostora Azije bio je savršen lakmus za testiranje kiselosti našeg prijezira za sve drugo i drugačije. Kao nus pojava ukazat će se i hipokrizija vezana za samorefleksiju, ali i spremnost da se drugome drže moralne lekcije.
Nesumnjivo, navodi koje ćemo iznijeti odnose se na nacionalističku, ali i dominantnu perspektivu. Desnica ordinira i uživa veliku podršku masa uobličenu u razne forme ljepših imena, počev preko nacionalne ljubavi i zabrinutosti pa sve do protonacionalizma zvanog patriotizam. Upravu će desnica, njena elita i mediji zaduženi da raspiruju strah, slijedeći recept da nacija postoji dok čita novine i neprestano je u histeroidnom kanalu, gdje racionalitet gubi pred emocionalizmom.
Srpska dominantna elita i mediji koju je kontroliraju svoj nacionalizam temelje na nekoliko važnih temelja, a jedan od njih jeste lažni antiimperijalizam. Lažan jer vlastiti velikosrpski imperijalizam ne kritikuju. Tako će pri svakoj akciji NATO alijanse, gdje spadaju i one na bliskoistočnom tlu, izražavati svoju veliku zabrinutost za običnog čovjeka koji trpi isto ono što su i Srbi trpjeli prilikom NATO bombardovanja. Ovu vrstu kritike treba u potpunosti odvajati od lijevoh antiimperijalističkog internacionalnog stava. No, kada je posljedica brojnih ratova u Aziji dobila svoj odraz u pojavi migranata u Srbiji, a potom u BiH, briga o nedavno unesrećenim ljudima zbog Zapadnih ratnih ciljeva prerasla je u otvorenu islamofobnu, kfenofobnu i rasističku eskapadu obilježenu morbidnim meidjskih natpisima koji su samo dodatno zaoštravali i podizali tenzije među stanovništvom. Cijela jedna predmigrantska slika suosjećanja pretvorila se u javni linč, dok je Milorad Dodik migrante proglasio istim onim muslimanskim krakom koji ne pripadaju srpskoj zemlji, kao ni Bošnjaci. Tako su migranti na svom putu pored svih nedaća dobili i nepisanu bošnjačku nacionalnost. Dojučerašnje NATO žrtve postale su novi neprijatelji.
Bošnjačka dominantna elita, njen nacionalizam i megafoni pokazali su najviše brige za ratne žrtve na Bliskom istoku. Međutim, kritiku NATO-u su zaboravili zbog vlastitih NATO interesa, a fokus usmjerili ka Bašaru Asadu, predsjedniku Sirije. Time se selektivno prišlo puno većem i širem problemu koji je krenuo još sa napadom na Irak, koji nema veze sa Asadovom vladavinom, potom Afganistanom itd. Podrška migrantima dok su bili van rute preko BiH garnirana je i religijskom pripadnošću, pa je osuda islamofobne Evrope cvjetala u vrijeme iživljavanja Mađara. Međutim, već sa prvim prilivom migranata altruizam je zamijenjen skepsom da, paradoksalno, migranti nisu ono za šta se predstavljaju. Od žrtava su postali ekonomski migranti, potom pljačkaši i naposlijetku dezerteri od svete misije spašavanja vlastite domovine. Uprkos iskustvima rata na ovom prostoru, te poredbe redovno su pobijane tvrdnjama kako se radi o ekonomskim migrantima, što je upitna i krajnje problematična konstatacija. Naime, Afganistan nije država završenog rata ni dan danas. Pakistan je zemlja višedecenijskog rata, a činjenica da to mnogi ne poznaju je njihov problem i neupućenost. Brojni regioni o kojima se govori kao mirnim su opustošeni, a ubistva su redovna pojava, kao što su redovna pojava i u ratu.
Sve navedeno ne znači da priliv migranata nije problematičan u operativnom smislu smještaja, zbrinjavanja i sasvim očekivanih kriminalnih izgreda, ali razlozi anatemisanja su ništa drugo do šovinizam umotan u razne oblike. Kulminacija jesu pojave poput portala antimigrant.ba kojeg vodi Fatmir Alispahić. Valja napomenuti da je i visokotiražni Dnevni avaz donositelj lažne vijesti o migrantima koji jedu patke u Bihaću. Vrhunac cinizma ogleda se u poruci da su patke i rat preživjele, ali nisu migrante. Iako je Alispahić marginaliziran u dobroj mjeri, i dalje ima redovan javni nastup, a njegov portal jednostavno bilježi rast otkako problemi sa migrantima daju sve veći broj incidenata. Tako na navedenom portalu se nalazi vijest o naoružanim migrantima, a na slici zaplijenjenog oružja nema pušaka, već nekoliko kuhinjskih noževa za guljenje jabuka, jedne dječije makaze i par nešto oštrijih noževa. Iako je portal raskrinkavanje.ba razgolitio sadržaj ovog portala, društvo opterečeno i naviknuto na tenziju i upiranje prstom u konstantnu prijetnju vrlo lako prihvaća novog neprijatelja. Potpuno novi osvrt tek bi trebao rasvijetliti lokalne optužbe na relaciji Sarajevo-Bihać, ali i one koji će nastati u Tuzli.
Hrvatska dominantna elita i njoj pripadajući nacionalizam osim medija koji strahovite prijetnje vide u svemu vezano za migrante, arape generalno i posebno migrante, počev od klanjanja namaza, otišla je najdalje u svemu. Za razliku od Bosne i Hercegovine koja nema čak ni mehanizam da spriječi ulazak, a tek je pala na testu zbrinjavanja, policija u Republici Hrvatskoj odlučila se za endehazijski tip fašizma, prebijanje migranata, deportacije i otvoren neprijateljski stav, što EU bira ne vidjeti i ne znati. Ne čudi da su mediji i desnica priliv migranata ponovo vidjeli epskim očima križarskih pohoda koji moraju biti spriječeni pod svaku cijenu, pa je tako nehumani tretman proglašen dvetom patriotskom dužnošću branjenja domovine. Tako je svaki incident preuveličan, iako proporcionalno migranti na broj ljudi, prema nekim procjenama, nisu napravili više incidenata nego skupina domaćeg stanovništva, koje u Njemačkoj ili Austriji imaju i svoje bande i kriminalne organizacije, govoreći već o imigracijskim tokovima.
Ljevica čuva obraz
Svi navedeni problemi javljaju su se i u Njemačkoj, iako je teško porediti zemlju koja je zbrinula milion migranata sa Bosnom i Hercegovinom koja ne moze ni privremeno držati pod kontrolom nekoliko hiljada (recimo, procjenjuje se oko 4 hiljade u Bihaću kao najvećem odredištu), ali je reakcija posve drugačija. Nakon prvog plana smještaja, već je aktiviran sljedeći korak socijalizacije, usistemljavanja ljudi i praćenja tok procesa. Tako je materijalistički pogled na svijet kako je svaki čovjek proizvod aktuelnih društvenih procesa postao djelatna strategija jedne kapitalističke, ali socijalno osjetljive države. Čovjek kojem je data šansa da za život može zaraditi vjerovatno, osim u malom postotku, neće posegnuti za pljačkom kako bi preživio. Države poput BiH koje i vlastito stanovništvo drže u nevidljiivom kazamatu antisocijalnog pandemonija ne mogu takvo što ponuditi ni migrantima, niti se trude, jer su sredstva od EU netragom nestala. Ne može s ignorisati i dalje talas islamofobije u Evropi, kao i novi trend prezira prema siromaštvu kao takvom, ali isto je tako činjenično stanje da javnost u Njemačkoj može organizirati i do 250 000 ljudi koji su imali iskustvo dolaska migranata i opet su na ulici ustali protiv rasizma. Takav nivo svijesti na institucionalnom nivou nije pokazan u BiH. Dapače, pojedini političari su i sami učestvovali u anatemisanju ljudi koji opterećeni kilometrima puta i brojnim nedaćama su bliži bolesti i smrti nego bilo kakvoj pomisli o opasnosti. Jedan izdvojen, ali alistrativan slučaj kojem je autor i sam prisustvovao, možda do kraja pokazuje nedostatak ljudskosti. Pored BBI na pločnik je pao migrant. Policija je došla u nekom roku, ali nepomični migrant je čak sat vremena ležao na pločniku pored pet policajaca čekajući hitnu pomoć. Nema žurbe, njega niko neće tražiti, niko se neće buniti. Ni kući ni tamo gdje je krenuo, stao je život čovjeka mojih godina. Da je rođen u bjelačkoj porodici na Zapadu nikad ne bi morao migrirati nigdje.
Jedina reakcija koja je stavila ljudskost i čovjeka u prvi plan, a legalizam, granice i politikanstvo pozadi jest marginalna lijeva skupina, bilo beogradskih marksista ili stranka Radnička fronta u Hrvatskoj uz nekoliko pojedinačnih istupa i u Bosni i Hercegovini. Nominalna lijeva, ali parlamentarna ljevica u BiH je deklarativno podržala i tražila humano i institucionalno tretiranja migranata, što jeste pomak, ali u krajnjoj instanci preblag pritisak na institucije kojim vlada desničarska elita, koja je ukazala na jednu bitnu značajku nacionalizma. Čak i kada u goste dođu ljudi sa kojima nikad u životu nije vođen nikakav rat, matrica demoniziranja te skupine jednaka je svakodnevnoj matrici optužbi u trokutu tri konstitutivna nacionalizma. Nacionalizam je uvijek nacionalizam, on je uvijek paranoični pogled u kojem je svako prijetnja.
Za OP “Revolt” piše drug Suad Beganović. Članak objavljen uz dozvolu autora.
