Oktobar 2020

15 Oktobra, 2020BiHKolumne

PIŠE: Elmira Begić

“Predurat’ će se” – rečenica koja me prati od djetinjstva. Ako mi kao djetetu nije bilo jasno, sada već jeste, jer obilježava način na koji se prosječan/a građanin/ka ove države nosi sa svim problemima. To je bio zaključak kratke rasprave grupe starijih ljudi u mojoj mahali. Šetnje su prestale biti ugodne, odjeća nakon ulaska u kuću ima opor miris zagađenog zraka koji dočekamo svake jeseni. Kod starijih ljudi, kao i pacijenata različitih dobnih skupina sa respiratornim oboljenjima, pogoršanje astme i kliničke slike bronhitisa. Samo prošle godine ljekari Klinike za plućne bolesti u našem gradu su obavili preko 20.000 pregleda.

Sjetila sam se prošlogodišnjih crvenih alarma, natpisa ”opasno po zdravlje”, brojeva zabilježenih na mjernim stanicama u gradu, smrada odjeće nakon ulaska u kuću… a tako će biti i ove zime. Čim prođe zima, teme zagađenja zraka prestanu biti dovoljno atraktivne za skupljanje lajkova na društvenim mrežama. Tako ljeti uzimamo godišnji odmor od svega, pa i od ovakvih problema koji ne samo da utiču na odvijanje svakodnevnih životnih aktivnosti, nego imaju direktan uticaj na naše zdravlje i očekivani životni vijek.

Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, Bosna i Hercegovina ima drugu najveću stopu smrtnosti u svijetu zbog zagađenja zraka. Tu se nalazimo odmah iza Sjeverne Koreje. Brojevi pokazuju da više od 3300 ljudi u BiH godišnje umire zbog zagađenja zraka. Isti problem postoji i u drugim Balkanskim zemljama. Dok se Zapadna Europa okreće obnovljivim izvorima energije i zelenoj politici, naša realnost je drugačija. Čak 7 od 10 najvećih zagađivača u Europi smješteno je na tlu Balkana.
Osvrnimo se na BiH i naše gradove. Prema prosječnim mjerenjima građani/ke Tuzle i Lukavca udišu najlošiji zrak. No, drugi gradovi nas u stopu prate sa zanemarujućim procentualnim razlikama.

Šta udišemo? Takozvane PM10 i PM2,5 čestice (PM – partticule matter).

PM10 ili grube čestice su one koje imaju promjer manji od 10 mikrometara, npr. prašina ili pelud. Za usporedbu, zrno pijeska ima promjer oko 90 mikrometara, a PM10 čestice mogu biti još mnogo manje od toga. PM10 uglavnom sadrže željezo, aluminij i silikate, a nastaju primarno zbog loženja na kruta goriva te ispušnih plinova automobila i industrije. Njihova prosječna granična vrijednost tijekom 24 sata je 50 μg/m3, a sve iznad toga znači da je kvaliteta zraka lošija te da s vremenom može početi uticati na zdravlje.

PM2,5 čestice su opasnije već zbog činjenice da su vrlo male i lagane pa se duže zadržavaju u zraku od PM10, a time se povećava i rizik da ih udahnemo u pluća. Također, zbog toga što su tako male, mogu proći kroz nos i grlo te ući duboko u pluća sve do plućnih alveola, a zatim i do krvotoka. Brojna su istraživanja pokazala da postoji uska veza između izloženosti PM2,5 i prerane smrti od srčanih i plućnih bolesti, a mogu dovesti i do pogoršanja već postojećih hroničnih bolesti, poput astme, bronhitisa i drugih bolesti disajnog sistema.

Nakon etiološkog objašnjenja o kakvim se česticama radi, zanimljivo bi bilo izdvojiti da se jedino u Tuzlanskom kantonu ne mjeri PM10. Dok, za mjerene vrijednosti PM2,5 ne postoje dnevne granične vrijednosti.
Što bi bilo jednako tome da nas brojevi upozoravaju, ali da ne postoji adekvatan plan interventnih mjera koji je donijela struka.

U industrijskoj zoni, kojoj pripadamo svi su potencijalni zagađivači. Kada su u pitanju termoelektrana Tuzla i GIKIL, za proteklu 2019. godinu nema egzaktnih podataka o emisiji štetnih materija, kao što je slučaj sa drugim fabrikama u okruženju. Ne smijemo zanemariti doprinos domaćinstava, kao i ispušne gasove automobila. Nažalost, sve rasprave na temu zraka se završe pripisivanjem krivice jednom subjektu. Kada se dublje upustite u to shvatite da ništa nije crno bijelo. Svi snosimo dio odgovornosti. Industrija, domaćinstva, građani/ke, naravno ne u istoj mjeri. Čak i onda kada prepuštamo sve slučaju, ne zanima nas, ne pitamo nadležne – i time snosimo odgovornost.
Konkretne stvari na kojima se trenutno radi u manjem kapacitetu jesu projekti toplifikacije, ali su u TK neophodne i izrade interventnih mjera, pojačanje inspekcijskih nadzora, subvencioniranje prelaska na obnovljive izvore energije i ekološka goriva i na kraju, od koristi bi bilo i korištenje javnog prevoza za kratke destinacije u gradskoj zoni u toku zimskih mjeseci.

Problem kvaliteta zraka se ne može posmatrati odvojeno od problema sa zagađenjem stajaćih i tekućih voda, pomorom riječne flore i faune, odlaganjem otpada, ilegalnim deponijama, taloženjem toksičnog otpada itd. Problemi sa kojima se suočavamo su problemi svjetske zajednice. Nažalost, svjedočimo nemarnom odnosu većine institucija, kao i građanstva. Organizacije i pojedinci koji se bave ovim temama su nerijetko meta izrugivanja. Sa takvim pristupom primorani smo da ‘’preduramo’’ još jednu zimu.

Pročitaj više...

6 Oktobra, 2020BiHKolumne

PIŠE: Almasa Bečić

Svi mi koji društvo posmatramo kao društvo jednakih šansi i mogućnosti, društvo čiji napredak se temelji na slobodnoj kritičkoj misli u interesu građanina, zaštićenog u prihvatljivoj životnoj, socio-ekonomskoj i kulturnoj sredini imali smo vjeru da je liberalna demokratija ideal ka kojem težimo.

Međutim, istraživanja koja je sproveo V-dem Institut nas opominju da ima i drugačijih mišljenja. Krize kroz koje prolaze države liberalne demokratije na čelo dovode moćne pojedince i grupe koje ugrožavaju principe liberalne demokratije i uvode principe izborne autokratije.

Da bismo bolje razumjeli domete istraživanja navedenog Instituta, potrebno je da znamo neke elemente i kriterije koji su bitni u rangiranju pojedinih država kao demokratija po principu izborne demokratičnosti.

Postoje 4 režima po varijetetu demokratije:

1. Liberalna demokratija (kojom su obuhvaćena i zaštićena ljudska prava, izborna sloboda, te nema pritiska na medije)
2. Izborna demokratija
3. Izborna autokratija
4. Zatvorena autokratija (u kojoj nema izbora i smatra se da ne treba da ih uopće bude)

Navedenim istraživanjem obuhvaćeno je 170 država među kojima se nalaze i zemlje našeg užeg i šireg regiona. Pa je tako Hrvatska kao izborna demokratija pozicionirana na najviše 55. mjesto s primijetnim porastom autokratije. Hrvatska je članica EU i izložena je kritikama institucija EU u svim oblastima u kojima nije primijetan napredak u odnosu na period prije ulaska u EU, prevashodno u oblasti pravosuđa, toksične polarizacije u društvu, te pada akademskih sloboda.

Najgore plasirana je Srbija na 139. mjestu što znači da postoji ozbiljna opasnost da iz izborne autokratije pređe u diktaturu. Tragično je i to da je Srbija 2009. godine po istim kriterijima bila svrstana kao liberalna demokratija skupa sa Mađarskom i Poljskom, s kojima je kao izborna autokratija, u zadnjih 10 godina nazadovala u smislu slobode i jednakosti.

Mađarska i Poljska su imale manji nazadak, jer su iz liberalne demokratije „zahvaljujući“ nazadovanju na polju ljudskih prava, slobode i jednakosti, prešle u izbornu demokratiju. Uz njih, u posljednjih 10 godina izraziti nazadak su ostvarili i Brazil i Indija.

Istraživanje V-dem Instituta vezano za Srbiju potvrđuje i ovogodišnji izvještaj Freedom House-a gdje je prvi put poslije 2003.godine izgubila status djelimično slobodnih konsolidovanih demokratija i prešla u hibridne režime. Ovaj status, kako se navodi u izvještaju, posljedica je zarobljavanja države sa zloupotrebom moći i autokratskom vladavinom jednog čovjeka od koga zavisi i kada će Srbija dobiti novu vladu.

BiH, Srbija i Crna Gora su po ovom istraživanju svrstane u izborne autokratije. Tipično za izborne autokratije je da se više vjeruje vlasti iako one ne funkcionišu po zvaničnom Ustavu, nego po svojim sopstvenim zakonima koje određuje autokrata, tj. zakoni nisu unaprijed poznati nego ih on nameće od slučaja do slučaja.

Izborni procesi se održavaju ne da bi se ostvario cilj Ustavnog karaktera, tj. da bi se pružila šansa za promjenu vlasti, da bi se opozicija shvatila ozbiljno, već da bi se odžala fikcija demokratskog legitimiteta i to više prema široj međunarodnoj zajednici nego prema sopstvenim građanima. Također, imaju za cilj poštovanje jednog prećutnog klijentelističkog ugovora između autokrate i onih koji ga biraju sa svim posljedicama koje iz toga proističu, te da zastraše opoziciju i pokažu koliko je vlast superiorna.

Naravno da takav nazadak Srbije negativno djeluje i na region kroz direktan uticaj na Bosnu i Hercegovinu preko Republike Srpske kao njenog entiteta prenoseći negativne trendove, metode i načine rada što je konkretno doprinijelo pozicioniranjem BiH na 83. mjesto. Osim negativnih elemenata navedenih za Srbiju, primijetne su i neke specifičnosti koje dodatno komplikuju moguće promjene institucionalnog jačanja kao preteče razvoju liberalne demokratije u BiH.

Prvenstveno se misli na neizgrađenost institucija bilo da se radi o zakonodavnim (parlamentima, skupštinama i domovima, vijećima kao političkim institucijama), izvršnim (inspekcijskim službama, poreskim institucijama, upravama za indirektno oporezivanje, graničnim službama itd…) koje su zloupotrijebile političke stranke preuzimajući njihovu ulogu klasičnom okupacijom i postavljanjem podobnih poslušnika umjesto sposobnih koji bi radili na jačanju institucija koje trenutno ne funkcionišu. Takav trend se prelio i na treći stub državnog sistema (sudski) koji po Ustavu mora biti nezavisan, što podrazumijeva vladavinu prava i pravnu zaštitu svih građana pred zakonom, donošenje i kontrolu sprovođenja donesenih zakona kroz njihovu legalnost i legitimnost, borbu protiv korupcije i bilo kakvih zloupotreba od strane nosioca vlasti (lidera političkih stranaka).

Ugrožavanjem navedenih institucija direktno se ugrožavaju građanske slobode i jednakosti.

Umjesto popravke takvog sistema, političke strukture su izvršile dodatni uticaj na sve institucije pravnog sistema: na sud, tužilaštvo i pravobranilaštvo, te samim tim amnestiralo aktere u vidu ostalih političkih stranaka od bilo kakve odgovornosti za gore navedene zloupotrebe.

Dodatan problem je nezainteresovanost i apatija građana koja se opravdava nemogućnošću dešavanja bilo kakve promjene. Takvu okolnost koriste vladajuće stranke kroz činjenicu da su one, kroz zloupotrebu državnih institucija, najveći poslodavac, što znači da imaju direktan uticaj na izborne rezultate kroz izravan pritisak na odabir političke opcije građana koje su zaposlili u iste.

Direktan uticaj vladajućih stranaka još više dolazi do izražaja putem medija koji su pod njihovom kontrolom, gdje se kroz debatne emisije glorifikuju rezultati vladajuće većine i kritikuju sporadični periodi u kojima je većinu predstavljala trenutna opozicija. Na taj način, kritizerstvom se sprječava svaka konstruktivna kritika po principu „napad je najbolja odbrana“. Slobodna građanska misao se koncentriše na medije koji nemaju veliku publiku, ali i na istraživačko novinarstvo. Dodatno se značaj tih medija minorizuje objavama na državnim i entitetskim medijima, te represivnim mjerama zloupotrijebljenih institucija, koje kroz sijanje straha pokušavaju eliminisati svaku kritičku misao.

Polazeći od gore navedenog, zemlje Zapadnog Balkana u koje spada i BiH moraju težiti izgradnji društva na principima liberalne demokratije, jer je Njemačka koja se nalazi na prvom mjestu ovog istraživanja primjer da se sve anomalije kao produkt bilo koje krize mogu otkloniti u interesu građana kroz institucije koje obezbjeđuju vladavinu sloboda i jednakosti.

Najbolji je to način da se očita lekcija onima koji poput Vladimira Putina, Viktora Orbana, Janeza Janše i ostalih njima sličnima tvrde da je uređenje zemalja na principu liberalne demokratije zastarjeli metod, jer u ovom momentu boljeg nema.

Pročitaj više...