20.000 milja od Evrope
PIŠE: Almasa Bečić
Da su nam standardi daleko od zemalja članica EU odavno već znamo. Pitanja unutrašnje trgovine, javne nabavke, politika konkurentnosti, okoliša, sigurnost hrane i zaštite potrošača, temeljnih ljudska prava, ona su koja nas svakodnevno more. I dok Evropa svoje uspjehe mjeri izgrađenim kilometrima autoputeva, standardom građana, brojem otvorenih radnih mjesta, efikasnošću zdravstvenog sistema, presudama za korupciju, u Bosni i Hercegovini vlast postavlja svoje standarde i sama je sebi mjerilo. A odgovornost? Ona se prebacuje s jednog nivoa na drugi, s ministarstva na ministarstvo, s uprave na upravu. I tako u nedogled.
Iako pandemija još uvijek traje, četvrti val je u punom jeku, bitno je vratiti pozornost na obaveze čije je izvršenje trebalo biti i prije njenog početka. A i vrijeme godišnjih odmora bliži se svome kraju, pa bi se, shodno tome, svi trebali posvetiti poslovima od kojih i zavisi naša egzistencija. U isto vrijeme, studenti se vraćaju ispitnim rokovima koji su zadnja slamka spasa za prelazak na naredne godine studija. A šta za to vrijeme rade vječiti studenti na najvišim funkcijama? Oni sa kupljenim diplomama? Da li će i šta uraditi konkretno možemo pretpostaviti. Bilo kako bilo, nije na odmet prisjetiti se tema koje još uvijek nisu, ali bi trebale biti od primarnog značaja za našu zemlju i njene građane i građanke. Jedna od takvih obaveza je i članstvo Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji.
„Bit’ će do godine“
Godinama unazad samo usputno pominjemo značaj člastva iako ne dolazimo do konkretnih rješenja bez da ista primjenjujemo. Zašto je to tako i koji je ključ rješenja pokušat’ ćemo prikazati kroz seriju tekstova posvećenoj baš euroatlantskom putu Bosne i Hercegovine, te pokušati odgovoriti na pitanja: Koliko smo bili posvećeni radu na ispunjavanju uslova koji su nam prezentirani na pladnju? Koliko smo imali volje i elana raditi na razvoju osnovnih pitanja demokratije, vladavine prava, ali i reforme javne uprave? Šta smo trebali uraditi? Šta smo zaista uradili? I, gdje smo sada?
Idemo se prvo malo podsjetiti značajnih datuma i (ne)ispunjenih obaveza.
Naime, još polovinom juna 2008. godine, Bosna i Hercegovina je sa Evropskom unijom potpisala sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je stupio na snagu sedam godina kasnije. Zatim je Bosna i Hercegovina, kao posljednja zemlja Zapadnog Balkana, s izuzetkom Kosova, 15.02.2016. predala zahtjev za članstvo u EU. Šta se desilo tri godine kasnije, tačnije 29.05.2019. godine, kada je Evropska komisija usvojila Mišljenje o zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropskoj uniji? Tom prilikom, u skladu sa Solunskom deklaracijom iz 2003. godine, 28 država članica EU u potpunosti i čvrsto je podržalo evropsku perspektivu BiH. Razlog tako spore reakcije EU leži u, čemu drugom, no sporosti naše vlasti da odgovori na pitanja iz upitnika koji su tek sastavni dio procedure.
Upravo gore pomenuto Mišljenje je od ključne važnosti u odnosima EU i BiH, te svojevrsna potvrda da je EU predana da pruži smjernice i podršku zemlji u provođenju neophodnih reformi na našem putu ka evropskim integracijama. Unutar Mišljenja identificirano je 14 ključnih prioriteta, odnosno četiri područja i to: Demokratija i funkcioniranje institucija, Vladavina prava, Ljudska prava i Reforma javne uprave. Sve njih BiH treba ispuniti kako bi tek dobila priliku za daljnje pregovore, a na osnovu kojih bi Vijeće EU pregovaralo o daljim koracima.
Za to vrijeme, na prste jedne ruke se može izbrojati koliko uslova smo ispunili. Tri. I to djelimično. Da nama zaista treba neko ko će nas pogurati dokazuje i činjenica da je jedan od ciljeva, konkretno: održavanje izbora u Mostaru, ispunjen samo zahvaljujući pritisku zvaničnika EU skupa s ambasadorima zemalja članica. Pritiskom na lidere dvaju najuticajnijih partija trenutno, SDA i HDZ, nakon 12 godina održani su izbori u Mostaru. Nažalost, porazno je što i nakon toliko godina imamo nepromijenjenu političku klimu u Mostaru. Ali, upravo to je dokaz da je nacionalizam zavladao svakom porom ovoga društva. Drugi ispunjeni cilj podrazumijeva ukidanje odredbe Ustava RS o postojanju smrtne kazne. I posljednji, onaj djelomični, jeste ***
Bitno je pomenuti i to da se nakon isteka tzv. Reformske agende 2015.-2018., koja regulira funkcioniranje Parlamentarnog odbora za stabilizaciju i pridruživanje i nacionalni program za usvajanje acquisa (tj. zakonodavstva EU-a), od vlada na svim nivoima vlasti zahtijevalo da dogovore i provedu novi set socijalno-ekonomskih reformi. Međutim, vlasti Bosne i Hercegovine ni taj (obavezni) korak nisu ispunile. Ono što također nije u skladu sa EU standardima je i činjenica da Konkurencijsko vijeće i Vijeće za državnu pomoć BiH funkcionira po etničkom principu gdje najmanje jedan predstavnik svakog naroda treba podržati odluku. Vodi nas to i do zaključka da, ukoliko bi Bosna i Hercegovina kojim slučajem i bila primljena u EU bez da provede potrebne reforme, mogla negativno uticati na procese donošenja odluka koji zahtijevaju jednoglasno odlučivanje među državama članicama.
Ono što bez ikakve dileme odmah možemo odmah konstatovati jeste da naš put spasa i napretka leži u političkom kriteriju stabilnosti institucija te njihove funkcionalnosti, čime se ujedno jamče demokratija i vladavina prava, a sve kako bi uskladili svoj ustavni okvir s europskim standardima i preuzeli obveze koje traži EU. Bosna i Hercegovina će, kada se na to konačno odluči, morati temeljito poboljšati svoj zakonodavni i institucijski okvir kako bi ostvarila niz precizno određenih prioriteta u ostalim područjima.
